Obitelj Venieri iz Rovinja: Tri generacije ribara koje veže ljubav prema moru

Za obitelj Venier iz Rovinja ribarstvo nije samo posao od kojeg žive desetljećima već način života koji se prenosi s jedne generacije na drugu, a ljubav prema moru ih, unatoč svim izazovima, i danas drži zajedno na istim valovima.

Neke navike ostaju cijeli život. Za Gianpietra Veniera to su brod, mreže i more koje poznaje bolje od mnogih. U njegovih više od sedamdeset godina stalo je bezbroj isplovljavanja, oluja, ulova i priča. S batanom je krenula i njegova ljubav prema moru. 

- To je tako došlo, tata je bio isto ribar, i kao djeca, kao mali, sam išao s tatom i sam išao naprijed. Počeo sam sa 16 i pol godina i idem do dan danas, još radimo nešto, istaknuo je ribar Gianpietro.

More ga je učilo strpljenju, radu i poštovanju prema onome od čega živi. Kaže da pamti uglavnom lijepe uspomene, no more nije uvijek bilo blago. 

- Tri puta, bili smo sa barkom Kantar, nje dan danas nije više, vani na otvorenom moru kad su bacili mrežu plivaricu od 350 metara, kad je došao val iza krme i ja s kaićem sam se srećom primio ispod barke. Ne znam kako sam došao gore, jer je došao jedan val da je taj mali kaić čak i sa sidrom skakao po moru, a ja sam išao skupa. Onda kad je sidro išlo preko nas, malo vremena mi je moralo proći da malo zaboravim na to, ali još smo tu, ispričao je.

Brat Alessandro također ribar: Ne može to svatko, to moraš voliti

O morskim zgodama i nezgodama mogao bi napisati i knjigu, a u gotovo svakoj od njih bio je i njegov brat. Na moru zajedno broje više od 90 godina. 

- More moraš zavoliti, to moraš imati u krvi, ne može to svatko raditi. Kaže netko ja ću ići ribarit, bit ću ribar cijeli život, nije to tako. Puno ljudi su bili s nama na brodu koji su trajali par mjeseci do godinu maksimum i otišli. Ne može to svatko, to je naporan posao. Zato to moraš voliti jako da bi to izdržao, naglasio je Alessandro Veniere, također iskusni ribar.

U ovoj obitelji lakše ćete pronaći dozvolu za brod nego vozačku. Kad ti je more ispred kuće, a brod glavno prijevozno sredstvo, automobil lako postane višak. 

- Mi smo rođeni oba u centru starog grada Rovinja. Tako da mi nije bila potreba za auto, imamo barke od 50 metara, ribarnica je 50 metara od kuće, a obala isto. Naš posao je bio na moru, objasnio je Alessandro. 

Na pitanje da li bi promijenio karijeru kada bi mogao opet sve ispočetka Alessandro je odbacio tu mogućnost.

- Mislim da bi se vratio opet biti klinac da bi opet išao na more, ustvrdio je.

Treća generacija ribara, sin Mauro

Iako ribarstvo sve manje privlači mlađe generacije, obitelj Venier dokaz je da tradicija ipak može opstati. Nakon djeda i dvojice braće, na more je krenula i treća generacija – Gianpietrov sin Mauro Venier.

- Ako sam dobio neku lošu ocjenu već sam znao, more zaboravi, mjesec dana, dvadeset dana, koliko je bila velika kazna. Imao sam dobre ocjene zbog mora. Nikad nisam išao na popravni ni ništa. Uvijek sam sve napravio samo da završi, da sam slobodan i da idem na more, čak i prije škole bi išao, bi se probudio u tri sata, bi išao vani i u osam sati tamo spremno sve, nikad nisam kasnio, ispričao je sin Mauro, koji je od oca naslijedio strast za ribarenjem.

Ni za njega, kao ni za oca i strica, ne postoji drugo zanimanje. Danas zajedno imaju čak 5 brodica.

- Za mene to niti nije posao, nije ni teret. To samo nastaviš, kupiš barku, otvoriš obrt, kupiš povlasticu, i tako ideš dalje. Sam sam počeo s jednom malom barkom pa mi je došao taj jedan kaić, tako da ne, nije teško. Teško je više administracija nego tradicija i ribolov i spavati tri četiri sata na noć. To nije problem, samo ti papiri i izvješća, istaknuo je Mauro.  

Zato posao ne završava na brodu. Svoj dio imaju i ostali članovi obitelji - Žene, mame, sestre, braća, bratići i sestrične. 

- Sestra napravi više te administracije, mailove, račune i fakture, Mama isto, ona je moralna podrška i ako nešto treba tu je spremna, kazao je mladi ribar.

Ovdje se ne prenose samo mreže iz ruke u ruku. Prenosi se nešto puno vrjednije – iskustvo, odgovornost i ljubav prema moru. Otac sinu, uz brod i more, ostavlja i životno znanje koje se stječe samo na moru. Tko zna, možda će jednog dana sve te priče završiti među koricama jedne knjige, a do tada ribarska priča obitelji Venier nastavlja se na istom moru, ali u novim rukama.