Biste li se usudili zajahati električni - monocikl?

Električni monocikl odlična je opcija kad je riječ o očuvanju okoliša, štedljiv je u potrošnji energije. Za odlazak na posao i natrag prosječno se potroši jedan spremnik goriva mjesečno. Upoznajte zaljubljenika u električne monocikle koji ih svakodnevno koristi za prijevoz, ali na njemu istražuje i razne krajolike na svojim brojnim putovanjima.

- Kada se nadiđe taj strah da nas on neće podržati, onda u tom trenutku samo voziš... Naprijed i nazad, ne mogu pasti... Ja jedino mogu pasti lijevo i desno, a čim krenem, on balansira. To je to. To tako funkcionira, znači nagibom tijela, ja navigiram, dajem gas, kočim, skrećem lijevo i desno, objašnjava monociklistički entuzijast Sven Bahati.

Električni monocikl za njega nije samo prijevozno sredstvo za odlazak na posao. Vožnja raznolikim krajolicima i planinama Svenov je hobi i način života:

- Prvi su koraci izazovni, ali u sat vremena svatko može uspostaviti ravnotežu na električnom monociklu. Poslije, što se više vozi, veći je osjećaj slobode i sigurnosti, dodaje Sven.

- Specifičnost monocikla je taj osjećaj vožnje s obzirom na to da se ne držimo za ništa, ne postoji nikakav guvernal, nikakav volan, naše ruke su slobodne i mi navigiramo našim kretnjem tijela, našim nagibom tijela. Mi automatiziramo taj motor da nas prevozi što bi značilo da je osjećaj vožnje kao da je dio tijela, kao da imaš nekakvu supermoć i odjednom možeš lebdjeti svugdje, naravno, kroz nekakvo vrijeme i praksu, objašnjava Sven.

Jedan kotač omogućuje lagano manevriranje kroz prostor, a zbog toga što nije velik lako ga je spremiti. Prosječna Svenova brzina kretanja u gradskoj svakidašnjici je od 25 do 35 kilometara na sat, a maksimalna brzina koju je postigao - 92 km/h.

- Makar ja to ne bih preporučio i mislim da je to dovoljno ekstremno jer u takvim brzinama, kako je naš položaj tijela, mi stojimo na tim pedalama i kako se naginjemo, postoji određeni otpor zraka i nekakve aerodinamičke limitacije koje mi sprečavaju da dobijem akceleraciju i brzinu. Praktički moje tijelo je kao nekakav padobran gdje gdje me svaka nekakva minimalna dinamička aerodinamička nepravilnost može narušiti, upozorava Sven.

Na prvom je mjestu, kaže Sven, sigurnost, što podrazumijeva nošenje zaštitne opreme:

- Ako vozim na posao, ako idem skočiti do dućana, obučem običnu malu kacigu, biciklističku, i gotovo. Ako se krećem po gradu i sudjelujem u prometu, ja se volim sigurno obući. Imam moto hlače, moto tenisice, imam ovu kaskadersku opremu koja mi čuva ruke, ramena. Ful opremu koristim, sve što mogu zaštititi. Naravno, i rukavice... Sve što mogu zaštiti, zaštitim jer postoje faktori na koje ne mogu utjecati u prometu, naročito ako sam na cesti, kaže Sven.

Postoje različiti modeli električnog monocikla, neki služe za vožnju po nepravilnoj površini - kamenju, šljunku, stijenama. Sven je veliki entuzijast, stoga mu to nije jedini "kotač":

- Kad se krećem u prometu, ja se ponašam kao motorist i tako i preferiram. Poštujem prometne propise i trudim se biti što dosljedniji na cesti. Ne volim se baš previše 'šaltat' jer to nije ni sigurno ni za mene, ni za ostale sudionike, ali ja se definitivno sigurnije osjećam ako sam na cesti i ako sudjelujem u prometu, jer drugi vozači su svjesniji prometa. Kad se vozim gdje ljudi šeću i hodaju, nije mi ugodno voziti čak i brzinom bicikla pored ljudi, jer ja sam tih, ne čuje me se, nemam lanac. Oni se propadnu, pogotovo stariji ljudi, djeca su jako nepredvidiva, životinje su nepredvidljive i tu ja volim jako poštivati druge sudionike u okolini, napominje Sven.

A ako ste se pitali koliko stoji ovakvo vozilo - za njega treba izdvojiti od 700 do 5000 eura za bolje modele s dodatnom opremom. 

Više od 70 tisuća kilometara prešao je svojim električnim monociklima. Njegove ekspedicije uključivale su predivne lokacije diljem Hrvatske - prešao je Velebit, vozio je kroz Alpe…

- Vozio sam praktički kroz cijelu hrvatsku obalu, Istra, otoci, Dalmacija, a naročito volim se penjati po brdima, znači takve ceste uzbrdo, nizbrdo s lijepim krajolicima, to je ono što mene osobno ispunjava. Isto tako, ja volim skijanje i ovo je vrlo slično skijanju. Znači, ja sam cijele sezone u formi, kaže Sven.

U prosjeku padne samo jedanput godišnje, nekad nijednom. Oprema se ošteti, a Sven u komadu prošeće dalje. Formu održava tjelovježbom, ali i praksom - vožnjom.

-  Ja svaki dan vozim bez iznimke, a ako ne vozim, onda trebam izaći barem na pet minuta. To je ono što ja svaki dan radim. Druga stvar, vježbam reflekse, imam tu nekakvu lopticu malo nepravilnu koju bacam u zid i stalno vježbam da ju lovim. Refleksi su dosta bitni, pogotovo za veće brzine. I ono što je najbitnije konstantna praksa. Ako dva dana ne vozim, ja osjetim, da moram ići polako, postepeno, ali svaki dan vožnja, samo vožnja vožnja. I to je to, zaključio je Sven.