Bolesti mozga i njihove nuspojave

Kada netko u obitelji ima člana koji je doživio moždani udar, suočava se s velikim problemom jer cijeli mu se svijet stubokom mijenja. Obitelj se treba prilagoditi potrebama tog člana i pomoći mu da se što prije vrati u koliko-toliko normalan život.

Prošli je tjedan obilježen Svjetski dan moždanog udara. Nažalost, neki nakon moždanog udara trajno ostaju osobe s invaliditetom. Kao što i sam pišem, invaliditet je sam po sebi veoma skup. A kad netko u obitelji ima člana koji je doživio moždani udar, ima veliki problem jer mu se cijeli svijet stubokom mijenja. Obitelj se treba prilagoditi članu obitelji i što prije mu pomoći da se vrati u koliko-toliko normalan život.

Tu veliku ulogu imaju neurokirurzi, fizioterapeuti, radni terapeuti i ne manje važni logopedi. Mora se pristupiti cjelovitom rješavanju nuspojava koje je izazvao moždani udar. Stoga fizioterapeut, radni terapeut i logoped moraju djelovati sinkronizirano, a ujedno moraju biti potpora osobi koja je doživjela moždani udar. Također, moraju usmjeravati obitelj kako bi znala pomoći svom članu koji pretrpio moždani udar. Takvu osobu ponovno učimo oblačiti čarape, cipele i druge odjevne predmete. Isto tako, učimo je jesti, pomažemo joj i u drugim svakodnevnim situacijama.

Takve osobe često padaju u depresiju pa okolina mora biti pozitivna kako bi ona što lakše prošla težak proces oporavka. Nažalost, rizičnim faktorima ne pridaje se baš velika pozornost pa je u posljednje vrijeme sve više onih koji su pretrpjeli moždani udar. Važno je smanjiti pušenje, iizbjegavati tešku i masnu hranu, alkohol i moramo se više kretati (kao što se ja rolam). Nije to previše brzo za moj pojam kretanja, ali moramo se maknuti od tehnologije, stresa i stvari koje dovode do moždanog udara.

Obitelji čiji je član doživio moždani udar teško je pronaći patronažnu medicinsku sestru, prilagoditi dom u kojemu se donedavno samostalno kretao, a sada se kreće uz pomoć hodalice ili invalidskih kolica. Stanovi često nisu prilagođeni za kretanje takvih osoba. Često ostali članovi obitelji rade po cijele dane i ne mogu stalno misliti o svom bolesnom članu koji se oporavlja. Nije im lako dobiti ni mjesto za rehabilitaciju u toplicama na koje se čeka od šest mjeseci do godinu dana. A kod moždanog udara mora se djelovati odmah ili što prije kako bi se osoba što prije socijalizirala i vratila u normalan život. A to uključuje i povratak na radno mjesto.

Zanimljivo, mnogi prešućuju da je sve više mlađih osoba koje su doživjele moždani udar iako nisu bile izložene velikom naporu ili stresu na poslu. Ne znam jesu li za to krive neke druge stvari, ali kad mediji izvještavaju o problemima osoba s moždanim udarom, dan poslije sve zaboravljamo i nastavljamo kao da se ništa nije dogodilo. Zaboravljamo i činjenicu da se većina ne vrati normalnom životu i da ostaju osobe s invaliditetom, što im je posebno teško jer su nekada bili zdravi.

Naše društvo zaboravlja jednu veliku činjenicu, a to je da takvim osobama treba pružiti svu moguću potporu kako bi lakše funkcionirale nakon moždanog udara. Obitelj ima problem jer često ni poslodavci ni širi krug prijatelja nemaju razumijevanja kada kažu da ne mogu ostati dulje i biti vani jer imaju osobu kojoj treba pomoć. A ni njima nije lako jer više nemaju onakav život kakav su imali. Naprimjer, zdrava žena i zdravi muž. Muž dobije moždani udar i ostaje nepokretan. Žena sada treba napraviti cijeli raspored, prvo svog posla, pa onda njegove njege, pa onda njegovih aktivnosti. Pa ako imaju neprilagođen stan, moraju tražiti drugi. Isto tako, mora voditi brigu o njegovim lijekovima, terapiji i svemu ostalom što mu je potrebno tijekom oporavka. Onda dolaze toplice, suprug odlazi onamo, supruga radi adaptaciju stana i pod pritiskom je da sve bude gotovo navrijeme, a da ona stigne i po djecu i da ima vremena za sebe. Suprug se vraća iz toplica napola rehabilitiran, u stanu je uspjela adaptacija, ali, normalno, njemu adaptacija ne odgovara jer je i dalje nepokretan i teško se snalazi u prostoru. I ljut je i u depresiji jer vidi ono što je nekad mogao, a sad ne može i osjeća se nemoćno jer supruzi ne može pomoći. I onda se povlači u sebe. Supruga radi od sebe klauna i pokušava ga razveseliti, dignuti da ne potone dublje i shvaća da mora potražiti pomoć psihologa. Ugroženo je i supruzino psihičko zdravlje, a djeca sve to vide i odrastaju s time.

Ali nikad ne treba gubiti nadu i uvijek treba biti potpora osobama koje su doživjele moždani udar, ali i njihovim obiteljima.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a