Ljut sam ko paprika

U ovom blogu pisat ću o jednoj ljudskoj nepravdi koja se stalno događa osobama s invaliditetom, civilnim invalidima. Nažalost, nismo stradali u ratu, nego smo rođeni, ili smo stradali na radnom mjestu, ili u prometnoj nesreći.

Država očito nema sluha za nas, mi ne možemo dobiti povišicu mirovina od 10 posto, a plaćat ćemo skuplju struju. Civilne osobe s invaliditetom žive na granici ljudskog dostojanstva. Kad netko prima tisuću ili najviše dvije tisuće kuna a treba preživjeti mjesec i, normalno, platiti režije, nije mu život baš lijep. Gdje je ta socijalna država koja bi trebala pomagati osobama s invaliditetom i dati mogućnost da bar pristojno žive?

Nema je nigdje. Nekim civilnim invalidima je oduzeta invalidnina zato što imaju višak prihoda. Invalidnina iznosi 1.250,00 kuna. Zamislite kad netko ima osam tisuća kuna mirovine, a nekom država uzme 1.250,00 kuna invalidnine zato što osoba ima ili zemlju ili radi neki posao da bi pokrpala rupe u svom budžetu, a država kaže, ne, ne, moramo ti uzeti invalidninu koja, ponavljam, iznosi 1.250,00 kuna.

Nažalost, nemamo ni velike koristi od saborske zastupnice Ljubice Lukačić. Sjedi u Saboru i ne radi ništa, dok njezini civilni invalidi jedva spajaju kraj s krajem. Ali zato imamo ratne vojne invalide, političare koji su u mirovini i akademike koji dobivaju deset posto povišice. To iznosi 350 milijuna kuna na godišnjoj razini. Zanimljivo je kako nisu dobili oni kojima je teško, koji ne mogu raditi i koji imaju veći invaliditet, već su dobili oni koji su više zaslužili po nekim drugim kriterijima.

Doći će jesen, zima, struja će poskupiti, a osobe s invaliditetom se neće buniti na poskupljenje struje. A znate onu lančanu stvar, kad poskupi struja poskupit će sve ostalo. Invalidnine i mirovine koje su mizerne će ostati na istoj razini. Nitko od države ne traži da se razbacuje s novcem koji nema, već da pravedno raspodijeli ono što ima, jer i svi ostali imaju pravo na dostojanstven život, a ne na život gladnih, žednih, bosih i golih. Sjetimo se ovom prilikom niza priča o majkama s djecom s teškoćama u razvoju koja ne žive u Zagrebu, već u malim mjestima i jednostavno nitko ih ne vidi osim pojedinih medija kojima se oni sami obrate ili zatraže pomoć jer nemaju novca za osnovne potrebe.

Imamo primjer Marija Kurevije koji je pronašao jednu obitelj, o čemu ste mogli gledati priču u emisiji Hrvatska uživo, a ljudi su se javljali iz cijele zemlje i dijaspore kako bi pomogli. Riječ je o obitelji koja ima dvoje djece s teškim invaliditetom. Jedno dijete je slijepo, ima mentalnu retardaciju i hrani se putem sonde, a njegov brat nije imao dobar slušni aparat pa je slabije čuo. Da nije bilo dobrih ljudi, ta bi obitelj bila zaboravljena, a država je i ovako već dovoljno slijepa. Polagao sam velike nade u ministricu Nadu Murganić, ali vidim da u samom ministarstvu socijalne politike još nisu pokrenuti neki projekti, a trebali bi kako bi pomogli onima koji ne mogu pomoći sami sebi ili koji si svojim radom ne mogu omogućiti normalan život.

Već sam duže ljut i bijesan jer cijelo vrijeme vidim i osjećam da oko nas ljudima kojima je teško nema tko pomoći. Država i institucije se ponašaju kao da su ti ljudi samo brojevi. A to su ljudske sudbine.

Toliko od mene. Pozdravlja vas vaš bloger. Idem se sad malo razvedriti i nasmijati da mi bude lakše.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a