Vinko Bek – uzrok i posljedica

Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu ustanova je za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece, mladeži i odraslih. Osnovan je 1895. na inicijativu Vinka Beka, našeg prvog tiflopedagoga. U ono vrijeme bila je to jedina ustanova za obrazovanje slijepih u ovom dijelu Europe.

Vinko Bek je ustanova i škola. To je vremešni starac od 121 godine. Pomažu i socijaliziraju slijepe i slabovidne osobe i djecu, bave se njihovim socijaliziranjem i školovanjem te pokazuju da ustanova ima kvalitetu i kvantitetu. Ali dogodila se jedna nemila scena prošle godine. U zgradi staroj više od sto godina srušio se strop i narušena je statika same zgrade pa je politika morala djecu i slijepe osobe prebaciti na tri lokacije da bi mogli normalno funkcionirati.

No onda se događa sljedeće. Ministarstvo socijalne politike i mladih s Milankom Opačić odlučuje privremeno preseliti djecu iz Vinka Beka jer, kako sam naveo, zgrada nije bila funkcionalna. Dolazi nova vlast i gospođa Bernardica Juretić preuzima Ministarstvo i prima vruć krumpir – kako riješiti Vinka Beka?

Vinko Bek treba novu zgradu s normalnom statikom, suvremenu i funkcionalnu za obrazovanje slijepe i slabovidne djece te mladeži. I napokon da nemamo jednu zgradu staru više od sto godina, nego da imamo novu zgradu, nova pomagala za slijepe te nove programe za slijepe i slabovidne osobe.

Već po ne znam koji put ponavljam da je bitno obrazovanje osoba s invaliditetom, pa tako i slijepih i slabovidnih. Bez obrazovanja nisu oni dio zajednice u kojoj žive, a i ne mogu pronaći adekvatan posao zato jer nisu obrazovani u skladu sa svojim mogućnostima.

Nemojmo zaboraviti: zažmirite samo na jednu jedinu minutu i probajte napraviti dva koraka. Negdje ćete se uvijek spotaknuti ili zapeti. A sad zamislite kako je osobama koje su slijepe i slabovidne, a nemaju uvjete za normalno obrazovanje. U svakoj normalnoj zemlji nakon pedesetak godina nefunkcionalnu zgradu srušili bi i izgradili novu. Srećom, pri urušavanju stropa u stotinu godina staroj zgradi nije bilo nikoga. A pitam se – što da jest?

A isto se tako pitam u kakvim uvjetima uče djeca koja imaju teškoće s vidom i u kakvim uvjetima rade njihovi profesori i rehabilitatori. Nemojmo zaboraviti, oni moraju naučiti kretati se u prostoru, normalno komunicirati, a u drugu ruku imaju se pravo i socijalizirati. Prema Ustavu Republike Hrvatske svako dijete ima pravo na obrazovanje. Pa zašto smo onda toliko godina čekali da slijepe i slabovidne osobe ostanu bez prostora koji im je garancija za njihovo bolje sutra u životu.

Država se ne pita kako je roditeljima slijepe i slabovidne djece kad vide da njihova djeca ne mogu normalno pohađati obrazovni sustav, premda smo pred zakonom i Ustavom svi jednaki. A najstrašnije od svega toga jest to što država i politika šute i prave se mutavi. I vidi čuda, u Ministrastvu ne znaju što bi. Jučer u Hrvatskoj uživo moja kolegica Nikolina Gerek napravila je prilog o Vinku Beku – 6 mjeseci poslije. Zvali smo mjerodavno ministarstvo da prokomentira stanje u Vinku Beku i da odgovor na pitanje kada će slijepa i slabovidna djeca napokon dobiti svoje pravo na obrazovanje, a njihovi roditelji barem malo zahvalnosti od države koja to MORA omogućiti. Iz Ministarstva su napisali da trenutačno ne mogu poslati nikoga jer još rade na tom problemu.

Znakovita je druga činjenica. Kolegica Gerek pozvala je i ravnateljicu Vinka Beka da sudjeluje u prilogu što je ona odbila jer smatra da nema što komentirati.

Ne znam  i ne zanima me je li netko iz Ministarstva rekao ravnateljici da ne bi bilo uputno da priča dok se ne nađe „blaženo rješenje“ za Vinka Beka. Znao sam da se djeca vole igrati skrivača, ali nisam znao da se skrivača vole igrati i država i institucije.

I za kraj, zamislite da ste slijepi ili slabovidni i da želite uspjeti u životu, da želite raditi kao odvjetnik, sudac, novinar, glumac i sva ostala zanimanja koje slijepe osobe mogu obavljati, a da vam to netko ne dozvoljava. Zamislite da ne vidite sunčan dan i prirodno svjetlo, zamislite da ne možete svojim očima čitati knjigu, da ne možete pogledati utakmicu, već samo čujete zvukove i da vas još k tome netko zakida za vaše obrazovanje, a vi i vaši roditelji uporno pokušavate preko sustava omogućiti pravo na socijalizaciju i rehabilitaciju.

I još jedna mala činjenica koja je iznesena u prilogu Hrvatske uživo. Jedna od majki slijepog i slabovidnog djeteta rekla je da je njezino dijete preseljenjem u stambenu kuću izgubilo osjećaj za orijentaciju i snalaženje u prostoru, ali još više od svega, izgubilo je kontakt s jedinim prijateljima, koji su također slijepi i slabovidni. Zašto ih i ovako još više „zatvaramo“? Zapitajte se… Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a