Žene sa invaliditetom - ljepota naša

Žene s invaliditetom u Hrvatskoj imaju jako težak položaj, imaju problem socijaliziranja u društvu, a to znači da imaju problem prostornih barijera, problem u kretanju i problem u obrazovanju, zapošljavanju, ali i u osnivanju braka i obitelji.

Imam nekoliko prijateljica koje imaju različite vrste invaliditeta. Kako i zdrave žene, bez invaliditeta imaju problem pri obrazovanju, zapošljavanju i zasnivanju obitelji, tako i žene s invaliditetom imaju iste probleme. Pokazuje se da smo jako konzervativno društvo. Nažalost žene s invaliditetom ne vidimo baš puno po gradu i ne vidimo da su se uspjele socijalizirati u društvu sa svim ostalim građanima. Znam da je teško sve preko noći popraviti u svjetlu novog dana.

Moje prijateljice - osobe s invaliditetom imaju problem kvalitetnog obrazovanja i volio bih da ih ima više na fakultetima i srednjim školama tako da se pokazuje da žene u manjim sredinama, ako nisu u velikim gradovima, imaju problem izaći iz sjene svojih obitelji s kojima žive. To nije dobro za naše društvo.

Isto tako žene s invaliditetom imaju problem zdravstvene njege i brige koja nije jednaka svugdje u Hrvatskoj. Žene s invaliditetom u manjim sredinama imaju jako velikih problema s obavljanjem specijalističkih pregleda zato što, npr. nemaju svugdje mogućnosti koristiti usluge ginekologa, zubara i drugih specijalista. Problem postoji i sa fizikalnom terapijom, a da ne pričamo o neurolozima i ostalom.

Još jedno veliko pitanje za žene s invaliditetom je ostvarenje sna i svake zdrave žene, a to je majčinstvo i zasnivanje obitelji. Netko bi mogao pomisliti da sam se učlanio u stranku U ime obitelji. Ne, vjerujte mi, nisam. Ali, žene s invaliditetom u Hrvatskoj su stvarno diskriminirane.

Jedan veliki problem među ženama s invaliditetom je nasilje u obitelji prema njima. Ima žena s invaliditetom koje su u braku ili vezi i trpe različite oblike nasilja od svojih partnera. Kao da im i ovako nije dovoljno teško. To nasilje nije samo fizičko. Prvenstveno je to psihičko nasilje, gdje žene ili djevojke, kad su u vezi ili braku ili izvanbračnoj vezi s nasilnikom trpe npr. da ih partner ostavi u krevetu i da im ne želi pomoći. Ili da im uskrati obrok ili ih ostavi u parku na zraku u kolicima nemoćne da se vrate kući.

Mislim da je jako važno pisati o ovoj temi jer je bilo puno radionica na temu borbe protiv nasilja i uzurpiranja njihovih prava, ali to vam je problem kad država ne stoji iza bilo koje osobe koja doživi bilo koji ili bilo kakav oblik nasilja. Moram tu pohvaliti udruge osoba s invaliditetom. Napravili su značajan pomak prema ženama s invaliditetom. Omogućena im je edukacija kako da se odupru nasilju u obitelji ili od partnera zlostavljača.

Još jedan veliki problem žena s invaliditetom je komunikacija. Gluhe žene imaju problem kako komunicirati ako netko ne zna znakovni jezik ili ne može čitati sa usana. Žene koje su slijepe i slabovidne imaju problem komunikacije pri kretanju. Puno im pomažu psi vodiči, prije su samo imale bijeli štap, ali još uvijek imaju poteškoća u prometu i shvaćanju društva zašto njezin dlakavi prijatelj mora s njom boraviti u ambulanti, u taksiju, tramvaju, autobusu, u kafiću ili na fakultetu.

Treća skupina su žene s neurološkim poteškoćama ili nepokretne osobe. One pak imaju problem, sve manje, ali imaju problem s ulaskom u restorane, kafiće, muzeje, koncertne dvorane zato što nemaju pristupa svojim invalidskim kolicima koje mogu biti obična invalidska kolica ili elektronička invalidska kolica. Drugi njihov problem su javni wc-i koji bi trebali biti dostupni i njima. Gradovi i shopping centri su samo zadovoljili zakonsku formu u vidu samog postojanja tih wc-a, ali nitko ne vodi brigu o stvarnoj funkcionalnosti tih wc-a odnosno prilagodbi žena s invaliditetom. Postavlja se pitanje kako bi se žena s invaliditetom trebala kretati gradom ili da bude uključena u društveni život, ako ne može obaviti svoje osnovne potrebe.

Zašto je sve manje žena s invaliditetom zaposleno u privatnom ili javnom sektoru? Zato što im nismo stvorili preduvjete prilagodbe radnih mjesta. Ali, one isto mogu raditi kao i muškarci s invaliditetom. Tako da se pokazuje da, kao i sve ostale žene, žene s invaliditetom još su manje prihvaćene u društvu i svakodnevno se susreću s različitim oblicima diskriminacije.

Sljedeća bolna tema žena s invaliditetom je i seksualnost. Žene s invaliditetom se gleda kao da nisu seksualna bića, a znam po pričama svojih prijatelja kad ih pitam jedno jednostavno pitanje: Da li bi ti bio sa ženom s invaliditetom u vezi?, onda većina kaže da ne bi jer imaju takozvanu mušku nelagodu štogod to značilo, dok jedan manji dio priznaje da bi mogao biti s takvom osobom, ali samo ako je slijepa.

To znači da im je problem zato što je žena u kolicima, pa kako bi oni s njom bili u vezi i kako bi društvo gledalo na njih. Nažalost, ne bih htio da se ovo krivo protumači, ali ta manjina koja bi bila sa ženom s invaliditetom pristaje na vezu sa slijepom ili gluhom, dakle praktički fizički zdravom osobom. Mnoge žene s invaliditetom nikada nisu ni doživjele pravi spolni odnos.

Jedan jako veliki problem među ženama s invaliditetom jest doživljena invalidnost. Takve osobe njihovi partneri ili muževi nerijetko ostavljaju zbog neznanja i nemogućnosti nošenja s njihovom bolesti i invaliditetom te novonastalom životnom situacijom koja zahtijeva brigu o nepokretnoj osobi.

Gledajte žene s invaliditetom kao ljepotu ovog zemaljskog čuda. I molim sve prodavačice u shopping centrima da se ne začude kad dođe žena s invaliditetom isprobati najnovije modne krpice, jer ona kao i svaka druga žena ima pravo na normalan život i na trenutak sreće koji ženama donosi peglanje kartice.


Vaš bloger bez haljine u novoj godine kreće s ljupkim bićima – ženama!




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a