Hrvatska kinematografija i Domovinski rat (7): Rat kao vjerni suputnik jedne kinematografije

Ove je godine s nevjerojatnih više od 800 tisuća gledatelja jedan hrvatski film postao najgledanije domaće, ali i strano ostvarenje svih vremena u kinima. Riječ je, naravno, o komediji "Svadba" Igora Šeregija. Možete li tu priču o odnosu tradicionalne hrvatske i srpske obitelji opterećenom povijesnim događajima zamisliti da nije bilo Domovinskog rata? I koliko god se takvo pitanje činilo nategnutim, činjenica je da je rat stalni i vjerni pratitelj hrvatske kinematografije te da će tako vjerojatno ostati i u budućnosti. 

Igrani filmovi o Domovinskom ratu snimaju se i suvremenom kinematografskom razdoblju. Doduše, prilično sporadično, ponekad i mimo državnih dotacija, u pravilu bez kritičarskih pohvala, ali zato uz vrlo pristojan gledateljski odaziv.

Nažalost, hrvatska kinematografija nije svih ovih godina dobila tako zapaženi i međunarodno prepoznati naslov kakav je iznjedrila, primjerice, ona bosanskohercegovačka filmom "Quo vadis, Aida?" (2020.) Jasmile Žbanić. Taj film o genocidu u Srebrenici, ispričan kroz priču jedne srebreničke majke, proglašen je najboljim europskim ostvarenjem godine, a našao se i u užem krugu oskarovskih kandidata za najbolji strani film.

Bez dobrog filma o najvećoj tragediji

Godine 2008. redateljski veteran, dramatičar i zaslužni kulturno-publicistički pregaoc Fadil Hadžić snimio je "Zapamtite Vukovar" kao svoj zakašnjeli obol ratnim ostvarenjima kakve smo uglavnom gledali devedesetih godina. Riječ je o ratnoj drami temeljenoj na ratnom dnevniku "Glasom protiv topova" novinarke Hrvatskog radija Vukovar Alemke Mirković u čijem je središtu njezin kolega Siniša Glavašević (Saša Anočić) koji je tijekom opsade grada izvještavao o stradanju civila i uništavanju Vukovara. Nakon okupacije, JNA želi pronaći Glavaševića, a istodobno se novinar Janko Krašić (Hrvoje Barišić) pokušava s kolegama probiti iz grada.

Iako u filmu ima pokoja kontroverzna teza – poput one da je hrvatska vlast izdala Vukovar – te je Hadžić pokušao izbjeći nacionalni patos, kritika je film proglasila trivijalnim i shematiziranim te punim faktografskih pogrešaka.

Tako je i nakon "Zapamtite Vukovar" hrvatska kinematografija ostala bez konsenzualno dobro prihvaćenog filma o vukovarskoj tragediji o čemu povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor kaže:

- S obzirom na to da intenzivno ne pratim što je sve o Domovinskom ratu snimljeno u Hrvatskoj, ne mogu tvrditi je li u Hrvatskoj snimljen "pravi i dobar" film o vukovarskoj tragediji. Tek mogu primijetiti da bih jedan takav volio pogledati. Ako takav još nije snimljen, što tvrde mnogi, držim da je nedostatak kvalitetnog scenarija, koji će biti na razini simboličkog značaja koji za Hrvatsku i Hrvate ima bitka za Vukovar, glavni razlog zbog kojeg u Hrvatskoj još nije snimljen kvalitetan film o obrani grada. Upravo zbog veličine te bitke i njenog današnjeg značaja u kolektivnoj svijesti Hrvata, pisanje scenarija za takav film zahtjevan je posao, kaže Nazor.

Ratom u Vukovaru bavio se i jedna od osebujnijih, za neke i najkontroverznijih osoba hrvatskog filma Jakov Sedlar, koji iza sebe ima više od stotinu igranih, igrano-dokumentarnih i dokumentarnih projekata.

U hrvatsko-izraelskoj koprodukciji i na engleskom jeziku snimio je "Milost mora" (2003.) o ženi Ani (Renee Estevez) koja je u vrijeme opsade Vukovara izgubila supruga i brata, no posebno je boli nestanak sina Anthonyja (Kevin Albano).

Nekoliko godina nakon rata ona dobiva pismo iz Dubrovnika s viješću kako joj je sin pronađen. Iako je "Milost mora" proglašen korektnim ostvarenjem, on je prije svega bio namijenjen američkom televizijskom tržištu, a na onom domicilnom nije imao značajnijeg odjeka.

(Ne)očekivani komercijalni uspjesi

Puno veći komercijalni uspjeh Sedlar je ostvario više od dva desetljeća kasnije s ratnom dramom "260 dana" (2025.) snimljenoj prema istoimenom romanu Marijana Gubine, autobiografskoj priči o desetogodišnjem dječaku koji je 260 dana proveo kao zarobljenik.

I ovaj je film Sedlar realizirao na engleskom jeziku s međunarodnom glumačkom ekipom u kojoj je bio i Tim Roth kao interpretator Marijana Gubine u starijoj dobi. Kritika je ostala tradicionalno nesklona Sedlarovu opusu, no film je imao nesvakidašnju i uspješnu distribuciju iz koje su izostavljeni multipleksi i nezavisna kino mreža.

U međuvremenu je vukovarsku tragediju tematizirao redateljski veteran Eduard Galić. "Šesti autobus" (2022.) govori o mladoj američkoj novinarki Oliviji (Zala Đurić) koja 2008. dolazi na područje bivše Jugoslavije kako bi istražila postojanje navodno nestalog šestog autobusa kojim su ranjenici iz vukovarske bolnice odvezeni na Ovčaru. U Vukovaru se Olivija zbliži s nekadašnjim hrvatskim braniteljem Josipom (Marko Petrić), a gledatelji polako doznaju i motive njezine istrage.

Galićev film, koji je zaživio i kao trodijelna televizijska serija, u kinima je imao solidnih 30 682 gledatelja, a pojedini kritičari ukazivali su kako je "Šesti autobus" najbolje ostvarenje o vukovarskoj tragediji, no da je za to više zaslužna činjenica što su o Vukovaru dotad snimani loši filmovi, negoli pretjerane kvalitete toga uratka.

Filmski kritičar i publicist Veljko Krulčić ističe:

- Treba uzeti u obzir da su iza svih navedenih projekata stali sami autori i zdušno im se posvetili. "Zapamtite Vukovar" i "260 dana" su nastali izvan uobičajenih kinematografskih tokova. Sedlarov film uopće nije sufinanciran od strane države, a Hadžićev s vrlo skromnim sredstvima. Redatelj "Šestog autobusa" je bio Eduard Galić, ali tu je ključnu producentsku ulogu imao njegov sin Dominik Galić koji se za taj film borio šest-sedam godina. Mislim da nema nikoga iz kinematografije, filmskog novinarstva ili kritike koji je mogao sanjati da će "260 dana" imati gledanost od oko 86 tisuća. Tim prije što se nije distribuirao po kinima nego je primijenio "gerilsko" prikazivanje, komentira Krulčić.

Sedlar u hrvatskoj filmskoj zajednici ima kontroverzan status i mnogi ga baš ne simpatiziraju, nastavlja on, ali gledanost "260 dana" je nešto za što treba skinuti kapu i njemu i njegovoj ekipi.

- Pustimo na stranu kvalitetu filma, no na takav način ući na listu deset najgledanijih hrvatskih filmova je nešto nezabilježeno u našoj kinematografiji. Rezultat "260 dana" dokazuje da kad se nešto hoće i nešto želi, a mislim na broj gledatelja, to nije nemoguća misija što je mantra kojom najveći broj redatelja, producenata i distributera opravdaju skromne ili slabe rezultate gledanosti svojih filmova, mišljenja je Krulčić.

Fascinantna biografija u nimalo fascinantnom filmu

Puno je nade polagano u biografsko ostvarenje o hrvatskom generalu Anti Gotovini čije se režije, prema romanu novinara Nenada Ivankovića "Ratnik: pustolov i general" prihvatio redateljski veteran Antun Vrdoljak.

Vrdoljak je u svojoj dugoj karijeri posebno cijenjen zbog filmova "Kad čuješ zvona" (1969.) i "U gori raste zelen bor" (1971.), ostvarenima prema "Ratnom dnevniku"” Ivana Šibla, a osobni i profesionalni život Ante Gotovine, od traume iz djetinjstva preko odlaska iz Jugoslavije i pristupanja Legiji stranaca do Domovinskog rata i oslobađajuće ratne presude, nadaje se kao sjajan filmski materijal.

U "Generalu" (2019.) je glavna uloga povjerena Goranu Višnjiću, koji je u međuvremenu ostvario respektabilnu međunarodnu karijeru, filmom je prodefiliralo mnoštvo hrvatskih profesionalnih glumaca, no to nije pomoglo kritičarskom prijemu tog filma u kojem je dominirao termin dilentatizma. 

Na Pulskom festivalu film je nagrađen za sporedne uloge (Olga Pakalović i Borko Perić) i za specijalne efekte, puno bolje je prošao u kinima gdje ga je vidjelo gotovo 75 tisuća gledatelja, a dobru gledanost imala je i televizijska serija.

Postratne usputnosti

Domovinski rat je do današnjih dana u domaćoj kinematografiji prisutan i na usputan način. Primjerice, hvaljena humorna drama Gorana Dukića "Nosila je rubac črleni" događa se u Hrvatskom zagorju u vrijeme kada su ratni topovi tek zatutnjali što je fino iskorišteno u fabuli filma dok je u nezavisnoj drami "Taxi ljubav" (2025.) u kojoj se redatelj i scenarist Milo Ostović bavi temama oprosta i empatije glavni lik taksist (Ljubomir Kerekeš), branitelj s PTSP-om koji pokušava funkcionirati i kao moralna društvena vertikala.

Na kraju moramo spomenuti i najveći uspjeh suvremene hrvatske kinematografije koji nije povezan s Domovinskim ratom, ali jest s onim u bivšoj Jugoslaviji. Kratko igrano ostvarenje Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti" (2024.) utemeljeno je na istinitom događaju iz veljače 1993. kada su pripadnici srpske paravojske zaustavili putnički vlak na relaciji Beograd-Bar iz kojeg su izbacivali i kasnije pogubili pripadnike bošnjačkog naroda čemu se suprotstavio samo jedan čovjek, bivši oficir JNA Tomo Buzov.

Film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, Europskom filmskom nagradom za najbolji kratki igrani film, a u toj se kategoriji našao i među uže nominiranima u oskarovskoj utrci te je Hrvatska zamalo ostala bez svog drugog povijesnog Oscara.

Neautentičnost, otpor i nelagoda

Tako je i međunarodno najprepoznatljiviji hrvatski film zapravo lišen onoga čega hrvatskom igranom filmu o Domovinskom ratu najviše nedostaje, a to je autentičnost s obzirom da se film i ne odigrava u Hrvatskoj.

Redatelj Ivan Salaj je u svom posljednjem filmu "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" (2025.) adaptirao autobiografski roman svog prijatelja, pisca, novinara i bivšeg branitelja oboljelog od PTSP-a Roberta Roklicera koji tumara zagrebačkim ulicama i noćima noseći u sebi potisnutu ratnu traumu.

Je li hrvatska kinematografija jednim dijelom i "kinematografija potisnutog rata" u kojoj su brojna filmska djela obilježena ratom, ali ih je malo autentičnih? Na to pitanje Salaj odgovara:

- Već trideset godina je to tako i velika većina kreatora domaće kinematografije, kao i velik broj autora, zadovoljna je da je to tako. Osim ako se ne radi o problematiziranju rata – to prolazi. Takvi su pak filmovi bučno poduprti od kritičarskih krugova i filmskih festivalskih struktura koje čine ljudi iz istog ideološkog bazena ili dijele sličan interpretativni okvir. Tome dodajte pojedine filmove uglavnom loše urađene, s gotovo propagandnom notom, koji nastoje prikazati pozitivno Domovinski rat, ali je zbog njihove loše kvalitete efekt doslovno kontraproduktivan i razočaravajući za publiku koja očekuje dobar film. Nije stoga čudno da hrvatski građani ne mogu čuti za izraz "hrvatski film o ratu ili ratna drama, a da nemaju osjećaj otpora i nelagode, da ne upotrijebim oštriju riječ. I ja ih potpuno razumijem, rezignirano će Salaj.

Vjera u budućnost koja pripada – pojedincima

Za vjerovati je kako će se igrani filmovi koji izravno ili manje direktno tematiziraju Domovinski rat snimati i u budućnosti. U to vjeruje i povjesničar Ante Nazor:

- Vjerujem, zašto ne? Kao što se nadam da će scenariji za igrane filmove o ratu biti sve kvalitetniji i da će se, bez obzira na to što igrani filmovi nisu dokumentarni i što sadrže znatnu dozu subjektivnosti, događaji u njima prikazati da se ne ugrozi znanstveno utvrđeni okvir i karakter tog rata. Ostajem pri odgovoru da nisam kompetentna osoba za ocjenjivanje igranih filmova, no volio bih pogledati film o Vukovarskoj bolnici u kojem bi dio scenarija bio posvećen i hrabrim zrakoplovcima koji su letjeli u poljoprivrednim zrakoplovima kako bi pomogli ranjenicima u bolnici i obrani Vukovara, predlaže Nazor.

I Veljko Krulčić smatra kako za snimanje filmova o Domovinskom ratu nije kasno:

- Pa čujte, u Americi se još snimaju filmovi o Drugom svjetskom ratu pa mislim da će i Domovinski rat na ovaj ili onaj način u hrvatskom filmu biti i dalje prisutan. U konačnici, sve će to polaziti od producenata, odnosno od redatelja koji su spremni gurati takve projekte. Naravno, ovisit će i o tome kolika će biti stimulacija od strane države i fondova. Nažalost, kod nas je to sve svedeno na HRT i na HAVC. Primjerice, telekomunikacijske tvrtke u Hrvatskoj ništa ne ulažu u film za razliku od, primjerice, Srbije gdje filmsku proizvodnju održavaju telekomunikacijski operateri i privatne televizije. Simptomatično je da kod nas ni RTL i Nova TV, kao televizije s nacionalnom koncesijom, uopće ne sudjeluju u filmskoj produkciji. Ali tim se problemom mora baviti filmska zajednica, zaključuje Krulčić.

Ovaj serijal tekstova stoga bi u dogledno vrijeme mogao doživjeti nastavak. Zasad on je tek rukavica u lice onima koji smatraju da se o Domovinskom ratu snimilo premalo filmova. Igrani film o Domovinskom ratu imao je svoja razvojna razdoblja što svakako ukazuje na njegovu kvantitetu koja je, doduše, više počivala na pojedinačnim angažmanima nego na kontinuiranoj proizvodnji.

Korišteni izvori:
- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr
- Hrvatski audiovizualni centar – Katalog hrvatskih filmova, https://havc.hr

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti