Hrvatska kinematografija i Domovinski rat (6): Kristijan Milić – sjedi 55!

I dok se povijest hrvatskog igranog filma o Domovinskom ratu grubo podijelila na ratne filmove koji su malo koga mogli zadovoljiti kvalitetom i (post)ratna ostvarenja koja su se uglavnom bavila negativnim posljedicama rata, jedan je autor oslonjen prije svega na žanrovsko, ali i na osobno iskustvo, sustavno (iz)gradio filmski opus ratnih filmova uglavnom poduprt i od filmskih kritičara.

Na pitanje je li u njegovoj odluci o snimanju ratnih filmova presudno bilo njegovo osobno ratno iskustvo ili ljubav prema žanrovskom filmu, Kristijan Milić odgovara:

- Oboje. Oduvijek sam volio ratne filmove. Pogotovo sam volio gledati filmove vijetnamskog ciklusa od "Lovca na jelene" (1978.) preko "Apokalipse danas" (1979.) pa sve do "Full Metal Jacket" (1987.), jer sam se na neki način najlakše mogao poistovjetiti s protagonistima koji s gradskog asfalta i varljive komocije koju grad pruža naglo zagaze u džunglu i u takozvano "srce tame" (aluzija na istoimeni roman Josepha Conrada čija je "Apokalipsa danas" slobodna adaptacija, op.a.) gdje u stvari po prvi put otkrivaju svoje pravo lice. Gledajući te filmove u kinima, kafićima ili u kućnom okružju, nisam niti sanjao da ću ubrzo i sam biti dio takvog "filma", a kamoli da ću još koju godinu kasnije imati priliku snimati vlastite filmove na tu temu, pojašnjava Milić.

Sklonost žanrovskom od samih početaka

Taj Zagrepčanin, rođen na Božić 1969. godine, otišao je u Domovinski rat gdje je bio tenkist. Godine 1993. počinje raditi kao osvjetljivač i scenski radnik da bi godina dana poslije upisao Akademiju dramske umjetnosti. Već u svojim kratkim studentskim filmovima Milić iskazuje posvećenost žanrovskom filmu; "Netrpeljivost" (1995.) i "Dosada" (1998.) su crnohumorni trileri s elementima akcije, a "Backwoods" (1998.) horor s elementima 'slashera'.

Godine 2002. Milić režira "Sigurnu kuću" u kojoj opet prepliće žanrovske obrasce uz nezanemarivu dozu nasilja i mračnog humora što mu je donijelo nagradu za najboljeg debitanta na Danima hrvatskog filma. Taj je film iz distributerskih razloga spojen s filmom Gorana Kulenovića "Ravno do dna" te je u kinima prikazivan kao dvodijelni omnibus "24 sata" (2002.), a na Pulskom festivalu ovjenčan je Nagradom Breza za najbolji debi.

Radeći još na kratkim filmovima, Milić je želio snimiti ratni film. Da bi se ta želja ispunila bilo je potrebno pričekati pravi trenutak što je, prema Milićevu mišljenju, dio njegove generacije odbilo od snimanja filmova o Domovinskom ratu:

- Jako je teško doći do sredstava za proračun takvog filma. Vjerujem da bi se više njih odlučilo za tu temu da su to mogli novčano ostvariti. Moj kolega i prijatelj Ivan Salaj godinama je pokušavao snimiti sveobuhvatan film o Vukovaru, ali nikad nije došao dalje od scenarija jer su producenti to smatrali neizvedivim. Slična se stvar događa trenutno Igoru Filipoviću koji već godinama pokušava dobiti sredstva za film o vlastitom ratnom putu. Isti je razlog zašto se u većini hrvatskih ratnih filmova prava akcija pokazuje na kapaljku ili je nema uopće, kaže Milić.

Presudan susret s Mlakićem

Miliću se prigoda za snimanje ratnog filma ukazala kada je gotovo slučajno naišao na scenarij tada još srednjemetražnog filma bosanskohercegovačkog književnika Josipa Mlakića i Mira Barnjaka napisan prema Mlakićevu romanu "Živi i mrtvi". Taj susret s djelom književnika koji je i sam imao ratno iskustvo u postrojbama HVO-a, Milić opisuje ovako:

- Nije trebalo dugo da se Mlakićevi i moji afiniteti poklope jer nam je "Južnjačka utjeha" (1981.) Waltera Hilla obojici bila velika inspiracija pa je sve ostalo ubrzo postalo manje bitno. To neosuđivanje protagonista i čim objektivniji prikaz antagonista nam je bila nekakva nit vodilja. Inače, upravo mi je spomenuti Ivan Salaj ukazao na Josipov scenarij koji je kolao po televizijskim krugovima, a od kojeg je nekoliko godina kasnije nastao dugometražni scenarij i film "Živi i mrtvi". U toj prvoj verziji tad još srednjemetražnog scenarija postojala je suvremena priča iz 1993. godine, a kasnije je Josip obogatio priču paralelnom radnjom koja se zbiva pedeset godina ranije. Salaj mi je rekao da bi to bio idealan film za mene, no ubrzo se za taj scenarij vezao Eduard Galić, redatelj ogromnog iskustva i znanja pa nisam mogao niti sanjati da će to na kraju vrlo čudnim putevima ipak doći u moje ruke, prisjeća se Milić.

"Živi i mrtvi" (2007.) u svakom slučaju su ostvarenje kakvo suvremena hrvatska kinematografija dotad nije imala. Poglavito, ona ratna. Milić i njegovi suradnici su dramaturški zaokruženo i vizualno dojmljivo spojili dvije priče iz dva rata (Drugog svjetskog i onog posljednjeg), preplićući sudbine dijela protagonista te podjednako ističući turobnu ratnu realnost i gotovo metafizički besmisao koji pojedinac osjeća u ratnim okolnostima. Rezultat je bio niz kritičarskih pohvala te čak osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu.

Milić i Mlakić još će dva puta surađivati na filmovima o Domovinskom ratu ili poraću uz napomenu kako rat u Bosni i Hercegovini – u koju Mlakić locira svoje knjige i scenarije – samo jedan dio ljudi označava Domovinskim. "Mrtve ribe" (2017.), snimljen prema zbirci Mlakićevih priča "Mrtve ribe plivaju na leđima", za Milića je, doduše, netipičan uradak. Riječ je o postratnoj drami smještenoj u bosanskohercegovački gradić u kojem lokalni stanovnik nadimka Profesor (Dragan Despot) počini samoubojstvo, a njegovi prijatelji i sugrađani pokušavaju proniknuti u motive tog čina. Film nije naišao na tako dobar kritičarski prijem, ali je isticano i kako mu se ne može poreći dojmljiva atmosfera potpomognuta sjajnom crno-bijelom fotografijom Mirka Pivčevića.

U "Božjem gnjevu" (2024.), adaptaciji istoimenog romana koji je u scenarij preoblikovao sam Mlakić, opet smo na mjestu ratnih zbivanja u srednjoj Bosni 1993. godine. Protagonist je vojnik HVO-a Ilija (Ivo Krešić) koji nakon rutinske akcije postavljanja mina dozna kako mu je mlađi brat sa suborcima poginuo iza neprijateljskih linija. Ilija otkriva kako ta misija nije bila službena, a potraga za istinom i pravdom odvest će ga sve do Zagreba. Dvije Zlatne arene i prilično mlake kritike sustigle su ovo ostvarenje u kojoj je Milić motiv osvete proveo kroz tri žanra – dramu, krimić i ratni film.

Najbolje od rata na hrvatskom filmu

Najpoznatiji Milićev ratni film, međutim, nije vezan za suradnju s Josipom Mlakićem. Možda se od "Mrtvih riba" i "Božjeg gnjeva" očekivalo više jer je Milić prije njih, a nakon "Živih i mrtvih", snimio djelo koje mnogi smatraju najuspješnijim domaćim ratnim filmom o Domovinskom ratu. "Broj 55" (2014.), za koji je scenarij napisao Ivan Pavličić, utemeljen je na istinitom ratnom događaju iz ljeta 1991. kada se skupina pripadnika 155. brigade Hrvatske vojske našla u neprijateljskom okruženju u naselju Kusonje. Shvativši da su upali u zamku srpskih pobunjenika oni se skrivaju u kući s brojem 55.

Kritičari su isticali kako je riječ o impresivnom ostvarenju koje svoje adute polaže prvenstveno na ratnu akciju, odnosno na virtuozno režirane scene borbe, ali i je njegov autor hvaljen i zato što je uspio, uz sjajne glumačke interpretacije, fino isprofilirati galeriju likova pa su gotovo svi ukazivali na povezanost Milićevog filma s klasikom "Napad na policijsku postaju 13" (1976.) Johna Carpentera. Na Pulskom festivalu "Broj 55" ponovio je uspjeh "Živih i mrtvih"; osvojio je osam nagrada, ali ovaj put i onu Veliku Zlatnu arenu za najbolji film. Sam Milić će o uspjehu filma i činjenicu da ga mnogi smatraju najboljim hrvatskim ratnim filmom skromno reći:

- Nije na meni da to procjenjujem. Priča filma je inspirirana istinitim događajem, ali je nužno dramatizirana pa mnogi sudionici i/ili svjedoci imaju problem s tim filmom jer znaju iz vlastitog iskustva ili saznanja da nije sve bilo kao u tom filmu. No, to nikad nije bila ni namjera. Neke smo stvari svjesno promijenili, a neke smo izmislili jer nitko nažalost ne zna što se tamo sve događalo s obzirom na tragičan ishod. Želja je bila da ta, u to vrijeme malo poznata akcija s početka Domovinskog rata, na neki način simbolizira čitavu tu "David protiv Golijata" situaciju jer smo poučeni iskustvom pretpostavljali da neke druge kudikamo poznatije i opširnije događaje vrlo vjerojatno nikad nećemo imati priliku snimiti. Meni osobno je najbitnije bilo pokazati taj neponovljiv iskreni entuzijazam koji je vladao samo i jedino te 1991. godine, ističe Milić.

"Broj 55" je snimljen u produkciji HRT-a i trebao je biti tek prvi od niza filmova javnog servisa snimljenih prema događajima iz Domovinskog rata. Do toga, međutim, nije došlo zbog čega žali i sam Milić:

- Naravno. Ali, kao što rekoh, možda smo jednim djelićem mozga toga bili i svjesni kad smo radili "Broj 55". I bili smo, nažalost, u pravu, kaže Milić.

Za povjesničara i voditelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora nema nikakve sumnje da je Milićevo djelo vrhunac igrane produkcije na temu rata:

- To je film koji bih mogao pogledati više puta i koji svakako ima povijesnu vrijednost jer tematizira stvaran i potresan događaj iz Domovinskog rata. Njegov sadržaj, bez obzira na određene polemike u javnosti oko nedostataka nekih simbola koji su obilježili Domovinski rat, podsjeća da nam suverena i samostalna država nije darovana, nego je izborena uz strašne gubitke koji potvrđuju kako izjava da slobodu koju uživamo dugujemo hrvatskim braniteljicama i braniteljima nije fraza nego činjenica. Upravo zato što mladima može približiti ili barem približno dočarati jednu situaciju borbenog djelovanja, preporučio bih im da pogledaju taj film, poručuje Nazor.

Milić naš najznačajniji autor filmova o Domovinskom ratu

Filmski kritičar i publicist Veljko Krulčić smatra kako je, ako sagledamo cjelokupni Milićev opus, situacija kristalno jasna:

- On je, kad govorimo o ratnim filmova o Domovinskom ratu, naše najznačajnije redateljsko ime. Osim toga, Milić je osoba koja se ne libi biti pomoćni redatelj i prihvaćati takve poslove. On nema tu autorsku taštinu koji neki drugi vjerojatno imaju. Milić ima sugestivnu i slojevitu filmsku biografiju koju ju započeo kao radnik i suradnik u scenografiji, nosio je kablove i kad je dobio priliku snimati filmove pokazao se kao jako dobar redatelj, misli Krulčić.

Krulčić, međutim, ukazuje na još jednu stvar:

- Milić je dobar redatelj, ali izgleda da baš nema sreće s kino gledateljima. "Broj 55", akcijski film koji je producirao HRT i preko kojeg je išao marketing, sakupio je u kinima petnaest i pol tisuća gledatelja. Za hrvatske okvire solidno, ali potencijal je bio dosta veći. "Božji gnjev" nije došao ni do devet tisuća posjetitelja, a Miliću pripada i jedna neslavna titula – on je redatelj igranog filma s najmanjim brojem gledatelja u kinima. Riječ je o "Mrtvim ribama", 'art-house' ostvarenju koje se bavi posljedicama rata, a koje nije imalo niti pedesetak kupljenih karata. Dojam je da nikoga nije bilo briga za taj film, samo je bačen u kino distribuciju, objašnjava Krulčić.

I tu smo opet na pitanju o prevelikom ili premalom broju snimljenih filmova o Domovinskom ratu, odnosno zašto filmove koje su realizirali autori koji su se već potvrdili u ratnom žanru ne privlače pozornost publike.

Upitan, pak, o oprečnim mišljenjima u javnosti oko kvantitete domaćih ratnih ostvarenja u odnosu na cjelokupnost kinematografije, sam Kristijan Milić odgovara:

- To je malo i stvar vlastitih interesa i sklonosti. Ja bih možda zaključio da je kod nas snimljeno previše obiteljskih drama. Mislim da već svi znamo sve, uzduž i poprijeko, o dinamici odnosa što u ruralnoj što u gradskoj obitelji. No, to je svakako izvedivije i manje riskantno od svakog (ne nužno ratnog) žanrovskog filma, zaključuje Milić.

Korišteni izvori:
- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr
- Filmski leksikon, urednici: Bruno Kragić, Nikica Gilić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti