Hrvatsko filmsko poraće: Sve nijanse sive

Novo stoljeće je od samih početaka donijelo neke nove vjetrove u hrvatsku kinematografiju. Filmska proizvodnja postala je uglavnom kontinuirana, a sve će kulminirati 2008. godine osnivanjem Hrvatskog audiovizualnog centra, nacionalnog filmskog fonda.

Hrvatski film polako je izašao iz svojevrsnog geta, sve veći broj ostvarenja uvrštava se na međunarodne festivale. To je neumitno utjecalo i na produkciju igranih filmova o Domovinskom ratu.

Rat u Hrvatskoj službeno je završio 1998. godine reintegracijom hrvatskog Podunavlja. HDZ 3. siječnja 2000. gubi izbore i na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om.

Iako je Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom izglasan još 1996., nakon promjene vlasti u Hrvatskoj dolazi do društvenog raslojavanja oko pitanja suradnje s Hagom, odnosno ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi.

Došlo je vrijeme i da ta, za naciju prilično traumatična priča, zauzme svoje mjesto na filmu.

Teško suočavanje s mračnim stranama rata

Vinko Brešan, autor uspješnih komedija „Kako je počeo rat na mom otoku” (1996.) i „Maršal” (1999.), 2003. radi žanrovski iskorak i prema romanu Jurice Pavičića „Ovce od gipsa” režira ratnu krimi dramu „Svjedoci”.

Radnja filma događa se 1991. na karlovačkom području gdje trojica pripadnika Hrvatske vojske igrom slučaja ubiju srpskog civila i otmu njegovu kćer kao svjedokinju ubojstva. Slučaj vodi inspektor Barbir (Dražen Kuehn), no istragu otežava činjenica što je otac jednog od počinitelja ugledni političar i liječnik (Ljubomir Kerekeš). Istodobno, svoju istragu provodi i novinarka Lidija (Alma Prica). Ona naslućuje tko su ubojice, a jedan od njih je brat (Krešimir Mikić) njezinog dečka Kreše (Leon Lučev) koji je u ratu ostao bez noge.

Iako su, dakle, „Svjedoci” premijeru imali u vremenu narastajućih političkih i društvenih tenzija – a radnja filma neumitno je prizivala slučaj ubojstva djevojčice Aleksandre Zec 1991. na Sljemenu - zanimljivo je da su svojevrsni kritičarski udar doživjeli iz sasvim drugog smjera.

Hvaljeni su Brešanova užerežijska izvedba, atmosfera i superiorna produkcija, ali su mu prigovarani površna karakterizacija likova i odnosa, kao i moralno-politički pristup koji je navodno težio određenom opravdavanju zločina.

Kako god, „Svjedoci” su prikazani u glavnom programu Berlinskog festivala (i nagrađeni Nagradom za mir) što hrvatskom filmu nije uspjelo od Zafranovićevog „Pada Italije” (1981.), film je dospio i na kino-repertoar nekih inozemnih zemalja, a na Pulskom festivalu dobio je pet Zlatnih arena dok ga je u domaćim kinima pogledalo pomalo skromnih devet i pol tisuća gledatelja.

Mračnom epizodom Domovinskog rata bavi se i psihološka ratna drama „Crnci” (2009.) o skupini vojnika koji se tijekom rata nađu u gradu pod opsadom. Njihovim vodom nazvanom Crnci zapovijeda Ivo Maras (Ivo Gregurević) koji priprema izvlačenje trojice ubijenih ljudi dok postrojbi, zbog potpisanog primirja, prijeti rasformiranje. Međusobni odnosi pripadnika voda izuzetno su nepovjerljivi, a pravi razlog je mračna i zajednička trauma.

„Crnci” su dobili gotovo unisone kritičarske pohvale, hvaljeni su mračna atmosfera, osjećaj tjeskobe, karakterizacija likova i fotografija Branka Linte. 

No, kontroverzna tema - koje je mnoge podsjetila na eksponirani slučaj Garaža – ipak je izazvala dozu negativnih reakcija. Na 56. Pulskom festivalu film je nagrađen za režiju, ton i sporednu mušku ulogu (Nikša Butijer), a u medijima se spekuliralo o tome da je za nešto više tadašnjem žiriju bio previše kontroverzan. Još zanimljivije reagirali su članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara koji su mu, unatoč spomenutim hvalospjevima, dodijelili ocjenu 3,59 i pretpostavili mu „Kenjca” Antonija Nuića i „Metastaze” Branka Schmidta od kojih je potonji nagrađen i Velikom Zlatnom arenom. Reakcije onog dijela javnosti koji su „Crnce” ocijenili antihrvatskim, očito su imale utjecaja. Na IMDB-u film je dobio korisničku ocjenu 5,9, a u kinima ga je pogledalo oko 1500 gledatelja. Hrvatska kinematografija je očito za takav film bila spremna, javnost baš i ne.

Filmski kritičar i publicist Veljko Krulčić kaže kako na „Svjedoke” i „Crnce” on ne gleda isključivo kroz prizmu tadašnje političke klime i nastavlja:

- Da bi se ti filmovi snimili autori su morali imati neku vrstu hrabrosti. „Svjedoci” jesu nastali u vrijeme kad je bila na vlasti bila takozvana lijeva koalicija, no „Crnci” su snimljeni u doba kad je državom vladala HDZ-ova desna koalicija. Naravno, postojala je klima koja je omogućila da se ti filmovi realiziraju. Meni je, primjerice, bilo malo neobično što je Brešan, nakon uspjeha koje je ostvario s komedijama, odlučio snimiti drukčiji film. Taj film je, zanimljivo, nastao po romanu Jurice Pavičića još iz devedesetih godina. Teško je razloge snimanje „Svjedoka” i „Crnaca” unificirati samo na političku klimu, to je splet sretnih okolnosti. Od rata do tih filmova prošlo je pet-šest, čak i desetak godina. Nigdje na papiru, niti u jednom zapisniku ili pravilniku nije postojala odredba o drukčijem tretiranju Domovinskog rata. Sve je to, dakle, ovisilo o pojedincima koji i inače vuku našu kinematografiju. Naravno, ne treba osuđivati nikog tko nije snimao takve filmove, pojašnjava Krulčić.

Uronoće u stvarnost

Od sredine dvije tisućitih godina u hrvatskoj kinematografiji počinju dominirati ostvarenja oslonjena na prikaz društvene zbilje i takva situacija traje pretežito do današnjih dana. U žanrovskom smislu bila je riječ pretežno o socijalnim dramama uz nekoliko djela koja se bave pitanjem identiteta – kako kolektivnog tako i osobnog - te pokoji rijetki izlet u druge žanrove poput komedije. To je unijelo određene pomake u tretman Domovinskog rata i braniteljske populacije. Fokus više nije na ratu, hrvatski film stupio je u razdoblje poraća, branitelji nisu više u direktnom autorskom fokusu i tom su se narativu priključila gotovo sva vodeća autorska imena.

Godine 2003. redateljski veteran Petar Krelja snima ljubavnu socijalnu dramu „Ispod crte”. Priča je to o dvoje mladih Zagrepčana – Zrinki (Leona Paraminski) i Toniju (Rakan Rushaidat) – čiji se život bitno mijenja nakon što Zrinka odluči s majkom (Dubravka Ostojić) koja je ostala bez posla otići u Italiju. Toni ne može zamisliti život bez Zrinke, a realnost mu postaje još nepodnošljivija zbog nasilnosti njegova oca Ivana (Filip Šovagović), bivšeg branitelja koji maltretira cijelu obitelj.

Nakon nacionalnog zanosa devedesetih godina i nostalgičnog povratka u prošlost u „Kraljici noći” (2001.), Branko Schmidt okrenuo se društveno kritičkim temama u tranzicijskoj egzistencijalističkoj drami „Put lubenica” (2006.). Taj nagrađivani film, hvaljen zbog vješte dramaturgije i iznijansiranih karaktera, bavi se trgovinom ljudi u Bosanskoj Posavini koju predvodi introvertirani Mirko (Krešimir Mikić, nagrađen Zlatnom arenom za najboljeg glumca), bivši hrvatski branitelj i narkoman obolio od PTSP-a.

Još veću dozu kritičnosti Schmidt je ostvario u „Metastazama” (2009.), adaptaciji romana Alena Bovića (pseudonim zagrebačkog liječnika Ive Balenovića po čijem je književnom djelu isti redatelj tri godine poslije snimiti i „Ljudoždera vegetarijanca”), koji se na Pulskom festivalu pretvorio u apsolutnog pobjednika. Riječ je o hiperurbanoj socijalnoj drami o svakodnevici četvorice mladih Zagrepčana ogrezlih o opijanje, drogiranje, tučnjave i odlazak nogometne utakmice. Predvodi ih nasilni Krpa koji je u izvedbi Renea Bitorajca ušao u popularnu kulturu kao prototip negativca dok je cijeli film prožet pesimizmom izgubljene poslijeratne generacije uronjene u PTSP i razne ovisnosti.

Braniteljskom problematikom u poraću Schmidt će se vratiti i u „Bili smo vam dobri” (2021.) o odlikovanom ratnom veteranu (Rene Bitorajac) kojeg su napustili žena i dijete te se on, u ozračju opće korumpiranosti, siromaštva i jačanja ekstremizma, pridružuje bivšim suborcima u zahtjevu vlastima da se zgrada bivšeg Paromlina pretvori u ratni muzej. Iako mu kritika nije bila sklona kao, primjerice, u slučaju „Metastaza”, Schmidt je u „Bili smo vam dobri” barem načeo provokativnu temu političkog manipuliranja braniteljima.

Identitetska pitanja

Nakon odličnog prijema epizodičnog dugometražnog prvijenaca „Ta divna splitska noć” (2004.) i Arsen Anton Ostojić je krenuo čeprkati po ratnim i postratnim traumama. Rezultat je „Ničiji sin” (2008.), adaptacija istoimene drame iz „Posmrtne trilogije” Mate Matišića, psihološka drama o bivšem vojniku, zatočeniku srpskog logora i invalidu Ivanu (Alen Liverić) kojeg i dalje progone ratne strahote zbog čega mu je propao brak. Film se odvija u ozračju kampanje za izbore na kojima kandidirao njegov otac (Mustafa Nadarević), a tragediju pokreće Ivanovo saznanje o podrijetlu čime su mu Ostojić i Matišić poslijeratnim nevoljama priključili i identitetski motiv.

Zanimljivo, isti godine kad i „Ničiji sin”, adaptirana su te u jedan film pretočena i prva dva dijela iz Matišićeve „Posmrtne trilogije”. Učinio je to Vinko Brešan u ljubavnoj krimi-drami „Nije kraj” (2008.) čiji je protagonist opet bivši branitelj, a sadašnji privatni detektiv Martin (Ivan Herceg). On na porno filmu prepoznaje djevojku Desu (Nada Šargin) u koju je tijekom Domovinskog rata bio zaljubljen u pomalo bizarnim okolnostima, budući da je on bio hrvatski snajperist, a ona djevojka srpskog pobunjenika. Suptilna ljubavna priča, nagrađena između ostaloga i FIPRESCI nagradom na uglednom festivalu u Karlovym Varyma, nije ostala lišena komentara o braniteljima koji su se nakon rata okrenuli kriminalu.

Hrvatskoj poslijeratnoj kinematografiji, iako nije povezan s Domovinskim ratom u Hrvatskoj, pripada i još jedan hvaljeni film Arsena Antona Ostojića. „Halimin put” (2012.) je adaptacija romana Feđe Isovića utemeljenog na istinitim događajima o sredovječnoj Halimi (Alma Prica) koja u poratnom razdoblju i dalje nacionalno bremenitih odnosa u Bosanskoj krajini traga za posmrtnim ostacima posvojenog sina i na tom putu mora pronaći djetetovu biološku majku, inače svoju nećakinju Safiju (Olga Pakalović) koja je nestala prije dva desetljeća. 

Nizu igranih ostvarenja, koja spajaju postratne drame s drugim žanrovima, svoj su doprinos dali i zapaženi dokumentaristi. Autorica nagrađivanog dokumentarca „Dečko kojem se žurilo” (2001.) Biljana Čakić Veselič kao svoj dugometražni igrani debi snima ratnu dramu „Korak po korak” (2011.) temeljenu na zbirci pripovjedaka „Frezije i još ponešto” osječke književnice Lydije Scheuermann o sredovječnoj Vjeri (Ksenija Marinković) koja 1991. u razrušenoj kući na prvoj liniji bojišta čeka povratak sina dragovoljca (Hrvoje Perc). U ratnom kaosu Vjera, čiji je suprug (Sreten Mokrović) pobjegao u Zagreb, sreće različite ljude među kojima je i homoseksualac Johann (Nenad Cvetko), podunavski Nijemac koji također čeka povratak dečka s ratišta. Film je naišao na iznimno mlak prijem, između ostaloga, zamjerana mu je tezičnost poruke o lojalnim hrvatskim građanima drukčije nacionalnosti i seksualne orijentacije.

Cijenjeni dokumentarist Branko Ištvančić se, pak, u „Mostu na kraju svijeta” (2014.) odlučio za sintezu postratne drame s trilerom i psihološkom dramom. Riječ je o adaptaciji romana „Čuvari mostova” Josipa Mlakića s radnjom koja se odvija u istočnoj Slavoniji gdje se u sklopu mirne reintegracije vraćaju izbjegli Srbi obilazeći kuće u kojima sada žive hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Atmosferu nepovjerenja dodatno će potaknuti nestanak jednog starca, a kritičarima se najviše svidjelo turobno ozračje filma koje je Ištvančić ostvario zahvaljujući svom dokumentarističkom nervu.

Pitanjima identiteta i poraća bavi se i „Zvizdan” (2015.) Dalibora Matanića, prvo hrvatsko ostvarenje nagrađeno u programu Izvjestan pogled festivala u Cannesu. Matanić je povezao tri priče smještene unutar vremenskog okvira od dvadeset godina. Nijedna od njih ne odvija se izravno za vrijeme rata, već prije rata, odmah nakon njegova završetka te u današnje/tadašnje vrijeme. Kritičari su „Zvizdana” proglasili najslojevitijim i najpromišljenijim Matanićevim djelom, neposredno predratno vrijeme opisano je vrlo uvjerljivo dok je neprikazom ratnih zbivanja, dodatno naglašena trauma kojoj su nakon rata bile izložene obje zaraćene strane. 

Jedini žanrovski iskorak od pretežitih dramatskih elemenata poraća učinio je Dejan Šorak, istaknuti pripadnik hrvatskog žanrovskog filma osamdesetih godina. On je scenaristički osmislio i režirao satiričnu komediju „Dva igrača s klupe” (2005.) o manipulatorskom odvjetniku Antiši (Tarik Filipović) koji kao lažne svjedoke angažira Hrvata Antu (Goran Navojec) i Srbina Duška (Borka Perića) kako bi časnika Hrvatske vojske spasili od progona Haškog tribunala. Šorkov raspojasani i subverzivan scenarij zasluženo je nagrađen pulskom Zlatnom arenom, a „Dva igrača klupe” postali su prvi hrvatsku film uvršten u službenu konkurenciju njujorškog Tribeca Film Festivala.

Ogrestini sentimenti i nedosegnuta slojevitost

Svoj obol fokusiranju domaćeg filma na postratne teme i prikaz društvene stvarnosti nepobitno je dao i pokojni Zrinko Ogresta, autor najkoherentnijeg opusa od državne samostalnosti, kako u socijalnim dramama, tako i u onim psihološkim koje su obilježili drugi dio njegove karijere. Ogresta nikad nije krio svoju bliskost demokršćanskih idejama i politici prvog hrvatskog predsjednika, no to ga nije spriječilo da kritički progovara o društvu koje ga je okruživalo.

Pritom je zanimljivo istaknuti, kako je vjerojatno iz nacionalno-sentimentalnih razloga u njegovim djelima vrlo često prisutan lik vojnika-pravednika. Već u „Ispranima” (1995.) njegov protagonist je traumatizirani vojnik Zlatko (Josip Kučan) koji uzaludno, uslijed neimaštine, pokušava pronaći kutak za intimna druženja s djevojkom Jagodom (Katarina Bistrović-Darvaš). I u socijalno angažiranoj „Crvenoj prašini” (1999.), uvrštenoj u službenu konkurenciju venecijanske Mostre, Ogrestin glavni lik Crni (opet Josip Kučan) na samom početku bježi iz JNA da bi se uslijed općeg društvenog raspada na kraju priključio Hrvatskoj vojsci. U pulskom pobjedniku „Tu” (2003.), altmaneskno-mozaičnom ostvarenju oslonjenom na slice of life poetiku, polovica od šest priča povezane su s Domovinskim ratom i njegovim posljedicama.

No, svakako najvažniji doprinos postratnoj tematici Ogresta je ostvario psihološkom egzistencijalnom dramom „S one strane” (2016.), slojevitim i intrigantnim ostvarenjem podjednako fascinantnim u cjelini i na redateljskoj mikro-razini, a svemu su doprinijele iznimne glumačke izvedbe Ksenije Marinković i Lazara Ristovskog. Marinković glumi sredovječnu Zagrepčanku i medicinsku sestru Vesnu koja jednog dana primi telefonski poziv bivšeg supruga Žarka. On je nekadašnji oficir JNA koji je zbog ratnog zločina odslužio zatvorsku kaznu u Hagu. Njihov propali brak i Žarkove odluke snažno su utjecale i na život njihove djece. Kritika je unisono zaključila kako je „S one strane” pravi masterpiece autora i inače hvaljenog zbog psihološkog portreta likova i prikaza ljudske egzistencije u turbulentnim društvenim vremenima, a uz niz nagrada na nacionalnom festivalu u Puli, film je uvršten i u program Panorama Berlinskog festivala.

Stvarnost koju smo živjeli, ali ne i gledali na filmu

Govoreći o nizu ranije spomenutih ostvarenja Veljko Krulčić zaključuje:

„Naša kinematografija je uvijek bila ukorijenjena u stvarnosti. Zato me ne iznenađuje postojanje tih filmova, a vrlo važno je da je većina tih filmova dobra, vrlo dobra pa čak i odlična. Ti su filmovi imali kapacitet i šteta je da nisu dovoljno prezentirani vanjskoj publici. Bili su na festivalima, ali kad je riječ o kino i televizijskim distribucijama u inozemstvu to je bilo skromno.”, kaže Krulčić. 

Zanimljivo je i da unatoč svim nagradama pa i međunarodnim uspjesima, filmovi realizirani u poraću s tematikom rata i poslijeratne tranzicije nisu osobito dobro prošli ni u kinima. Najgledaniji među njima bio je „Zvizdan” s 43 tisuće gledatelja, potom „Metastaze” s 27 tisuća i „Crvena prašina” s 23 tisuće gledatelja dok su ostala ostvarenja kojima smo se bavili ostali ispod broja od 10 tisuća prodanih ulaznica. Film ne postoji izvan društvene stvarnosti, no većini potencijalne kino-publike možda je stvarnost bila ionako nepodnošljiva da bi je gledali na filmu. Osim toga, dio javnosti isticao je kako su hrvatski filmovi tih godina prikazima hrvatskih branitelja i Domovinskog rata zapravo antihrvatski što će biti argument i u kasnijim obračunima s Hrvatskim audiovizualnim centrom i filmskom zajednicom.

Korišteni izvori:

- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti