Nakurnjak - zaštita od ličke zime

Na samom ulazu u Ličko Petrovo Selo nalazi se etnosobica udruge Tara. Ondje se okupljaju vrlo posebne bake i pletu vrlo posebne suvenire.

- Stidili smo se, a sad ništo, sad kažemo da smo babe nakurnjače i gotovo. Tako nas poznaju – govori nam kroz smijeh baka Olga Prica.

U etnosobi žene iz njihove udruge Tara dočekuju turiste, pričaju im o svojoj tradiciji, najviše o tekstilnom rukotvorstvu. I nakon što im pokažu čarape, coklje, njihove tradicionalne šlape, šalove, priču završe tradicionalnim muškim donjim rubljem, tzv. nakurnjakom.

- Onda vidite puno otvorenih očiju okolo, salve smijeha, grohot, još nije bila nijedna osoba a da je izgledala namršteno pri spomenu nakurnjaka i da je reagirala negativno – govori nam Sonja Leka, predsjednica udruge.

Nakurnjaci nisu samo dio ličke tradicije. Upotrebljavali su se prije stotinjak godina i bili prijeko potrebni.

- Zamislimo u ta doba, nošnje muške su bile, hlače su bile jako široke, muškarci su morali jahati konje, morali su ići u šumu, pokupiti drva, spremiti drva za zimu, a konačno u ovom dijelu Hrvatske muškarci su bili vojnici, znači da su dugo vremena provodili vani, bili na straži. A kako nisu imali pamučne gaće, nekako su se morali zaštititi, morali su grijati najvrjednije i najdragocjenije organe na tijelu. I zato je bila potreba da se pravi nekakva stvar kao što je nakurnjak – objašnjava Sonja koja osim u udruzi radi i kao turistički vodič.

Ne zna se tko je nakurnjak smislio i prvi napravio, Sonja vjeruje da je to bila brižna supruga jer su ipak žene bile te koje su radile pošto je bio patrijarhat. A vjerojatno ga je neki muškarac smislio zato što mu je trebalo, pa je vjerojatno rekao ženi – daj, napravi nešto da me ne hladi, da mi bude toplo.

Navodno je svaka žena prije udaje trebala napraviti nakurnjak budućem mužu.

- I da je poznavala mladoženju prije braka, sumnjam da je isto znala kakvu veličinu treba oplesti, ali morala je procjenjivati. Ako nije znala procijeniti koliko vune će utrošiti, onda je pitala za pomoć svoje rođake – bake, sestre, iskusne, kume, tetke – da procijene otprilike koliko bi joj materijala trebalo za izradu nakurnjaka. A kada nije imala nikog od takvih osoba, možda je bila siroče, onda se morala snaći i tada su žene uzimale mlinčić za kavu kao mjeru. Ako nije pogodila mjeru, ne vjerujem da su joj vraćali velike brojeve obzirom na naš mentalitet ovdje i na muški ego. Mislim da je svima odgovaralo da bude veći, a da se nitko nije žalio ako je bio manji – govori nam Sonja.

Danas su nakurnjaci postali samo suvenir. A način na koji ljudi na njega reagiraju pokazuje imaju li duha i smisla za humor, kažu žene iz udruge.

- Bivšem ministru poljoprivrede smo poklonili poseban nakurnjak koji je bio sukladan njegovim gabaritima i čovjek je umro od smijeha kad ga je primio i još sam ja rekla – ja znam da ste vi lovac i ribolovac, mi smo vas gledali na televiziji i mislimo da vama treba zaštita, brinemo o vašem zdravlju, da nam što duže potrajete kao ministar i, evo, napravili smo jedan nakurnjak prikladan vašim gabaritima. Nakurnjak je bio širok, zapravo širi nego duži, i čovjek se nije ni uvrijedio, nego je umro od smijeha i rekao: baš vam hvala! To je dobar ispit i dobar test da vidite da li nekome treba dati glas ili ne treba dati glas – smije se Sonja.

Stranim turistima nakurnjaci su vrlo zanimljiv i drag suvenir o kojem imaju bezbroj pitanja. A priča o njima i ženama koje ih pletu izašla je u Guardianu engleskom, na BBC-ju, novinari France-Pressa su bili u Petrovom selu, masa blogera je napravila reportaže, izašli su čak u japanskom izdanju časopisa Madame.

- Interesantna je situacija da su godinu dana nakon tog izdanja došli japanski turisti u selo s časopisom u rukama, a u časopisu je bila uslikana jedna članica udruge, Manda, i prva osoba na koju su naletjeli dok su tražili gdje su prostorije udruge Tara bila je ta Manda. Zgodna je priča, interesantna, da Manda je nepismena, nije završila nikakve škole, ne zna čitati, a, eto, našli su je ljudi, izašla je u japanskim novinama na drugom kraju svijeta i došli su ljudi posjetiti ovo selo praktički zbog Mande i zbog nakurnjaka – ističe Sonja i dodaje kako nakurnjak treba biti iznenađenje. Ako ga imate svagdje, kaže, onda to više nije to.

- Nakurnjak treba biti „surprise“, onako da ljudi otvore oči, otvore usta kada čuju riječ nakurnjak i da se počnu smijati. Zato preferiraju da se dolazi u Petrovo Selo, ali u iznimnim situacijama pošalju veselog suvenira i poštom.