Paraolimpijac Presečan: Spas je u radu i upornosti

Uvijek sam bio u sportu i taj dio mi je u biti najgori, što sam ostao u kolicima. Drugo sam sve mogao nekako prihvatiti, ali falio mi je sport. Ja sam volio igrati košarku, a onda više ruke ne rade, ne možeš loptu držati - priča 44-godišnji Marijan Presečan.

Volio je Marijan i košarku i još mnogo toga. Poput svakog mladog čovjeka. Ni on ni njegova obitelji nisu niti slutili da će i kuću i svoje živote prilagoditi njegovim, sada posebnim potrebama. Jer kako to obično biva, nekoliko nesretnih sekundi ostavi ožiljke za cijeli život.

Kada je imao 23 godine, doživio je prometnu nesreću. Automobil u kojem je bio suvozač, izletio je iz zavoja i završio pod kamion. Jedan je mladić poginuo, jedan se izvukao bez ozljeda, Marijan je završio u kolicima.

Šok i nevjerica, depresija, prošao je sve što se nakon tragičnih događaja obično događa. Nekoliko godina mu je trebalo da se vrati i krene nekim novim putem. A taj ga je put odveo u paraolimpijske sportove. Počeo je stolnim tenisom, pa prešao u atletiku, bacanje kugle, diska i povremeno koplja.

Osvojio je 9. mjesto na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru, okitio se brojnim zlatnim, srebrnim i brončanim medaljama sa svjetskih i europskih prvenstva, rušio rekorde... Svakodnevno trenira, daje sve od sebe jer bliže se Paraolimpijske igre u Tokiju, a ima još neostvarenu želju:

- Medalja, prva olimpijska, to mi je cilj. To mi je sada preokupacija i trenutno jedini cilj - kaže Marijan.

Baciti kuglu, uvjerili smo se, nije lako. Tetraplegičaru - još teže. No Marijan je snažan, uporan i posvećen svom cilju. Ima dobre šanse za medalju, još da ga posluži i malo sreća...

- Za sada mi roditelji pomažu, ja primam invalidninu, sad trenutno je tako, vidjet ćemo hoće li se uspjeti nešto od sporta osigurati. Cilj je Paraolimpijska medalja može mu osigurati sportsku mirovinu.

To bi mu puno značilo jer trenutno živi od invalidnine koja iznosi tek 1500 kuna. Bez pomoći roditelja ne bi mogao živjeti.

- Iako sam nastradao, nekako sam preko toga prešao, navikao sam se na život kakav je sad i idem korak po korak, ne razmišljam predaleko, naučio sam se da moram ići korak po korak - govori Marijan.

Ide korak po korak i ne žali se ni na što. Zahvalan je prijateljima koji su uvijek oko njega.

- Vidi se razlika između ljudi koji jesu negdje u okolini s osobama s invaliditetom i drugi koji nisu. Oni koji nisu, često ne znaju što bi, pa nas izbjegavaju, neki se trude previše i u biti u volji da pomognu nekad čak i smetaju, ali u principu, po meni je najbolje da je odnos kao prema svima ostalima, kao prema zdravim ljudima. Kod mene je, svi moji prijatelji i obitelj su navikli na to da sam ja u kolicima i oni se prema mene odnose kao prema svima drugima. Tako, a tu nema nekakve razlike i mislim da ne bi trebalo biti jer mi smo svi u glavi čisti, a kad nešto treba nam pomoći, tražit ćemo. Općenito, za sve, za bilo što. Što se toga tiče, ja imam sreće što imam puno i pravih prijatelja koji su spremni uvijek pomoći - kaže.

Trnovit put, koji je prošao, naučio ga je da ne živi u oblacima, nego gleda ravno ispred sebe.

- Meni je sada cilj odraditi tu Paraolimpijadu i taj sportski dio maksimalno što mogu, a kada s tim završim, onda ću nešto drugo. Ne razmišljam sada, kroz tu rehabilitaciju i to sve, ne razmišljam o nekakvim ciljevima, nego samo o onome što je ispred mene. Tako da nemam nešto... možda da Eurojackpot dobijem... to bi riješilo neke probleme - smije se.

Za sve koji se nađu u teškoj situaciji ima jednostavan savjet:

- Ja sam bio u nekakvoj fazi, ne znam, možda godinu-dvije i gadno je. Ali onda, nešto vas pukne, nešto pokrene i onda više nema stajanja. Samo rad, morate biti uporni, rad i ne predavati se. To je jedina formula!