Zbog nasilnog oca Vanja je postao beskućnik s 15 godina

21:24 / 16.12.2021.

Autor: Maja Tokić/Puls/B.A./HRT

Vanja Suzić

Vanja Suzić

Foto: Puls / HRT

Djetinjstvo bi trebalo biti najbezbrižniji dio našeg života. Ali što kada ga obilježe nasilje u obitelji, psihičko zlostavljanje i zanemarivanje? U takvim uvjetima teško je odrasti bez trauma i ozbiljnih posljedica. Hrabro se s njima nosi 39-godišnji Vanja. Ekipi HTV-ove emisije Puls ispričao je zašto je kao dijete godinama živio kao beskućnik i koliko je puta počinjao ispočetka tragajući za smislom života.

- Kad sam završio na cesti, tu više nemaš vremena biti dijete, već sljedeće jutro shvatiš da si sad u jednom drugom svijetu, u jednom novom danu i ne možeš više biti dijete. Znači, više ne možeš ni promatrati djecu dok se igraju jer moraš promatrati kutove gdje ćeš prespavati, moraš znati gdje ćeš jesti. Moraš razmišljati što ćeš obući. Ono što dobivaš s punoljetnošću, kada se zaposliš ili završiš školu pa si sad odgovoran čovjek koji mora platiti režije, kupiti si odjeću, to dobivaš na ulici. Ti moraš razmišljati gdje ćeš to ukrasti jer nemaš posao koji ti nudi da zaradiš pa da si to omogućiš, ali isto tako moraš biti korak ispred sata koji dolazi, kaže Vanja Suzić.


Sve što o životu zna, Vanja je naučio na ulici. Na njoj sve nastaje, pokreće se i mijenja. Ulica nekome daje sigurnost, a nekome ulijeva strah. Život tu vibrira, nikad ne staje, a Vanja fotoaparatom hvata njezin savršeni trenutak. Rijetki su oni lijepi kojih se sjeća u svom odrastanju, a zbog ružnih sa samo 15 godina postao je beskućnik. Ulica mu je tri i pol godine bila jedini dom. Napuštena spremišta postajala su poželjna skloništa za hladnih mjeseci, a klupe u parku udoban krevet. Na dječja igrališta rijetko je navraćao, morao se pobrinuti da preživi. Odrastao je preko noći.


- To nije preživljavanje iz dana u dan, to je iz sata u sat. Kad preživiš sat - dobro je, idemo u sljedeći, kaže.

Hitna je odvela majku, na koncu je ispalo da joj je otac tada strgao dva rebra

Njegovo djetinjstvo nitko ne bi poželio. Živio je u strahu kakve će prizore nakon povratku iz škole zateći u vlastitom domu, hoće li majka ležati u lokvi krvi, a otac bjesnjeti pod utjecajem alkohola.  


- Zadnje što se ja sjećam je scena koju je otac izveo kada me zvala susjeda s prizemlja, jer smo se mi kao djeca uvijek igrali ispred zgrade loptom ili nešto. „Brzo dođi!” U trenutku kad sam ja ušao u stan, majka je već bila srušena s foteljom dolje, brat je plakao u sobi, susjeda je tada već zvala policiju i Hitnu. Hitna je odvela majku, na koncu je ispalo da joj je otac tada strgao dva rebra. Ja sam u nekom trenutku totalno na to oglušio i meni je to postalo normalno. Kad se to nije dogodilo, ja sam postao već sav napet i čekao da završi scena koja treba biti, ritual, da netko dobije batina, da on nešto polupa, da se nešto dogodi kako bi jednostavno prošao dan i da to završimo. I onda kad bi on kasnio s takvim scenama, kada bi se negdje zapio previše, kada nije dolazio u uobičajeno vrijeme - e onda je meni bilo teško njega dočekati i da to prođemo, pa da možemo ići spavati, kaže Vanja.


Majka više nije mogla trpjeti nasilje i odlazi s njegovim mlađim bratom. Vanju ostavlja s ocem koji ga vodi po pijankama. Mamuran se jutrima budi kod bake. I onda novi šok - baka umire, ruši mu se svijet. Ostaje bez jedinog utočišta i sigurnosti bakinog zagrljaja. Ponovno je prepušten sam sebi. S 15 godina donosi odluku koja će ga zauvijek obilježiti, napušta oca i rodnu Kutinu. 


- Išao sam autostopom. Prvi auto koji mi je stao pitao me kud idem, ja sam rekao: „Na more”, kaže: „Ja ti idem prema Puli”. Ja sam rekao: „Super, tamo idem i ja”. Nisam imao pojma gdje je Pula, da se razumijemo. Da je on rekao idemo za Zadar, ja bih tamo otišao, prisjeća se Vanja.

Vanja Suzić

Vanja Suzić

Foto: Puls / HRT

Tinejdžer u nepoznatom gradu, potpuno sam. U ruksaku tek jedne gaće, čarape, malo kruha i polovica bakine mirovine. Gradski park činio mu se kao sigurno mjesto na kojem može počinuti.


- Moram priznati da mi nikad nije bilo ljepše spavati nego tu noć. Koliko mi je bilo teško bez bake, toliko sam osjetio i olakšanje što sam se maknuo iz tog mjesta. Znao sam da stari neće niotkud doći i to mi je bila super prospavana noć, kaže.

Ulazak u pakao droge


Preživljavao je zavlačeći ruke u tuđe džepove. Odjeću je pronalazio na štrikovima, a hrane je bilo u obližnjim trgovinama.


- Ja sam imao turiste, imao sam novčanik i - lijeva ruka, desni džep, i vidi što ima. Jednom sam čak ukrao novčanik, neću nikada zaboraviti, s markama i nisam znao koji je novac, pa sam ga bacio. Uvijek sam krao iste stvari - paštetu, jogurt i ona američka peciva za hamburger što su zapakirana. I ona je znala, već nakon trećeg puta je znala da ja kradem jer nisam nikad ništa kupio, nisam ja sad imao nešto sitnog pa da sam kupio Čunga Lungu. Ne. Pred kraj, kada su već sve tete skužile da kradem, ta teta me je dočela vani, imala je pauzu, i stavila mi je unutra pašteta, limenki ribe i rekla je - „nemoj više ovdje, sad svi znaju”, prisjeća se Vanja.


Na ulici je tražio sigurnu zonu, mjesto gdje može privremeno boraviti. I pronašao ga je kod jedne bake. Dopustila mu je da spava u njezinoj drvarnici i hranila ga je. Nakon tri i pol godine beskućničkog lutanja odlazi iz Pule u Poreč, gdje pronalazi prvi posao i napokon ima krov nad glavom. Radi kao konobar, no noćni život krije mnoge zamke.


- To je meni jako puno značilo da mene netko primjećuje, da sam ja nekome bitan, i sad sam ja netko, nisam ja više nitko, ne spavam ja više na klupi, sad ljudi dolaze meni, ne ja njima. To je meni u tom trenutku bilo „wow”. To su bili prvi ljudi koji su mene prihvatili, koliko god oni bili loši i ovakvi i onakvi, oni su mene prihvatili i oni su meni dali svoju ruku. Tu se pojavila droga, ali droga je bila moj izbor, nije me nitko tjerao da ja uzmem drogu. Nakon šestog overdosea prošlo je točno 45 minuta kad sam ja počeo baš plakati. Nikad u životu nisam toliko plakao kao tad. I počela me gristi savjest zbog svega. Sve što sam ukrao, svakome kome sam prodao drogu, svakome kome sam dao drogu da konzumira , doslovno sam se digao i 10 grama kokaina sam istresao u WC. I stjerao sam sve oko sebe, kaže.

Vanja Suzić

Vanja Suzić

Foto: Puls / HRT

I ponovno je krenuo ispočetka. Izranjavan i nestabilan, tragao je za uporištem i svoju novu obitelj pronašao među beskućnicima. Pomaže onima koje rijetko doista vidimo, ljudima s ulice.


- U beskućnicima prvenstveno vidim sebe. Oni jesu ja, sve ono što sam ja nekoć prolazio gledajući nekoga tko to prolazi sad na ovaj ili onaj način je nešto što meni nikad neće dati mira. Na taj način se ja uvijek vraćam tim ljudima jer na nemam problem s tim da netko ima porok, da netko smrdi i tako dalje. Nemam problem s tim da podijelim obrok s nekim, ali ono što ja mogu je uvijek pružiti ruku i dati nekome drugu priliku, koja je uvijek, nažalost, uskraćena svima, kaže.


Zna kako se beskućnici osjećaju, o čemu razmišljaju. S lakoćom im pristupa i oni mu vjeruju. Ulica ga, ovaj put, čini sretnim. Vanja je danas u braku i ima dijete. Uspio je zalijepiti slomljene komadiće svojeg života. Rijetkima koji su odrastali u takvim teškim uvjetima, lišeni roditeljske ljubavi i brige, to pođe za rukom.


- Da mogu išta promijeniti u svom životu, onda bih birao da mi je otac bio otac, ali pošto ja ne mogu to birati, imam roditelje koje imam, ne bih ništa mijenjao. Cijeli život je jedna moja škola i dobra škola i siguran sam da je s razlogom, zaključuje.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!