Što danas radi poznata umjetnica Latica Ivanišević?

Ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska posjetila našu čuvenu scenografkinju i kostimografkinju Laticu Ivanišević koja je dugi niz godina radila i za HRT, a stvara i dalje. Saznali su, među ostalim, što to piše i koja će njezina knjiga upravo biti tiskana.

Latica Ivanišević prisjeća se kako je desetljećima prije nego što je ponovna upotreba materijala, reciklaža, bila toliko važna, stvarala scenografiju od odbačenih sirovina. I danas nerado baca pa udahnjuje novi život stvarima. Od odjeće nastaje nova odjeća, stolnjaci, tapiserije, one koje je davno izradila, poput vunenih slika, ukrašavaju njezin stan.

- Odavno sam otkrila da na materijalu mogu slikati. Meni se čini da se te tkanine povijaju kao slike. Likovni kritičari su to nazivali tekstilnim kolažima. To su bile ogromne scenske slike. Na ovom stolu, koji sam sama projektirala, sam osjetila da mi je dobra atmosfera za rad. Tu sam čak ogromne tapiserije radila - 10 metara na 5 metara. Voljela bih da možda ljudi danas ne bacaju toliko tkanine, nego da vide mogućnost što se sve može napraviti, kaže Latica Ivanišević.

Što je najvažnije i najbolje što je stvarala?

- Ja bih rekla da je to sve što sam radila za televiziju. Ja sam radila u sretno vrijeme, s velikim režiserima. Ja i dalje ljubim i gledam televiziju jer je to moj métier. Na televiziji sam surađivala s majstorima, a naročito kamermanima i majstorima rasvjete. Bez toga se ne može. Tu sam otkrila čudesne mogućnosti - od običnih materijala, od reciklaže, od tkanina, od žice... Rasvjetom se dobivaju čuda, priča nam Ivanišević.

Bilo je to sretno vrijeme kada su scena i kostimi bili umjetnost, prije svega u kazalištu, a zatim na televiziji čijem je zlatnom dobu dala velik doprinos.

- Imam osjećaj da sve što ruka može, može se napraviti. Sjećam se jednog našeg maketara koji me dočekao s krvavim rukama. On je na smetlištu otkrio jednu žicu i iskopao je tu žicu okrvavivši ruke. Rekao je "Latica će iz toga nešto napraviti. To me ganulo. Tako smo surađivali u radionama, prisjeća se Latica Ivanišević.

Danas Latica slika i piše:

- Danas ja radim nešto što moj najmiliji prijatelj i veliki umjetnik Saša Šekoranja ne voli. Ja hoću na papir prenijeti moje uspomene. Nakon što sam dvije knjige objavila, sada je u časopisu Forum izašao moj tekst. Tako da bih htjela još jednu knjigu napisati. Ja sam od treće godine, ne svojom zaslugom, nego mojih predaka, bila s Krležama do njihove smrti. Bela bi se popodne išla odmoriti, a ja bih s Miroslavom Krležom do sumraka ostala u razgovoru. Na malim papirićima sam bilježila te razgovore, kaže Latica Ivanišević.

Uz knjige "Slušaj i gledaj, Latice" i "Žena tužnih očiju", ti su razgovori zapisani u knjizi "Život uz Belu i Miroslava Krležu", a u spomenutom božićnom broju časopisa Forum objavila je sjećanje na život uz oca Dragu Ivaniševića.

Koliko joj znače bogat umjetnički rad i život?

- Sve mi znači. Nekako osjećam dug... Ja se u šest sati dižem i počinjem raditi. To me drži. Motivira me taj moj prijatelj Saša Šekoranja, on nije baš sretan s mojim pisanjem, ali mene to tjera. To mi je kao odmor. Pisanje mi nije lako, to priznajem, a opet hoću to izbaciti. Imala sam beskrajno bogati život zahvaljujući tati. Tu su dolazili Tin Ujević, Jure Kaštelan, pa veliki slikari... Ja sam od djetinjstva bila okružena divnim velikim ljudima, kaže Ivanišević.

Ti su divni ljudi utisnuli pečat u Latičin stan prepun uspomena, ali još više u Latičin život. Puna je ideja koje želi podijeliti s drugima da ih nadahne prošlost za nove mogućnosti koje izviru iz onoga što jedni drugima ostavljamo u naslijeđe