11:16 / 07.03.2021.

Autor: Eli Lazarova Sladić, Tomislav Dmejhal/ Odjel Web i multimedija/HRT

"Utakmica se igra do kraja! I u životu i na igralištu"

Ladislava Horak Jergović

Ladislava Horak Jergović

Foto: Odjel Web i multimedija / HRT

Ladislava Horak Jergović je bivša reprezentativna rukometašica, osvajačica brončane medalje za Jugoslaviju, kuglačica i stolnotenisačica. No to nije sve od sportskog i adrenalinskog života, vozila je i reli! Napisala je knjigu "Zlatne godine virovitičkog rukometa - Rukometni klub Lokomotiva žene". Danas ima 83 godine i živi u Pitomači. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Virovitici, a tamo je krenuo i rukometni put.    

Počela je trenirati rukomet 1953. godine u dresu Lokomotive.

- Sa 16 sam već igrala u prvoj ekipi virovitičke Lokomotive, 1955., znači za dvije godine mog treniranja smo osvojile prvo prvenstvo Jugoslavije, a 1958. smo osvojile drugo prvenstvo. Prvi puta sam za reprezentaciju države igrala 1956. I na prvom Svjetskom prvenstvu u malom rukometu 1957., igralo se u Virovitici i u Beogradu. Kada sam počela s rukometom, bila je čast, bilo je veselje. Meni je to bio način života. I zaista, u gimnaziji, kao učenica gimnazije s trenerom, profesorom Tičićem. On nas je naučio ne samo sportskom ponašanju nego i životnom, rekla je.

Prisjetila se i večeri u Beogradu, kad su osvojile brončanu medalju, u utakmici za treće mjesto, po drugi puta s Njemačkom.

- I drugi put smo pobijedili Njemačku, a prije utakmice, na kladionicama bi se 99 posto ljudi kladilo na Njemačku. Prije tog smo izgubili dva susreta s Njemačkom i zapravo smo bili nepoznati u europskom rukometu. Iznenađenje je bilo veliko jer smo pobijedili i Dansku koja je bila favorit također za medalju, rekla je.

Stolni tenis kao dio mladosti

Istaknula je kako je stolni tenis igrala cijelu mladost i djetinjstvo, ali nikad natjecateljski.

- Ja sam uvijek imala loptice, a poslije rata je vrlo teško bilo naći celuloznu jednu lopticu pa su me onda svi zvali da idem igrati zato što sam donijela sa sobom lopticu. I to je tako sasvim rekreativno bilo da bi onda tu osnovala klub. Preko sto djece je bilo, ali mladim kategorijama raspoređeno i radili su još kolege iz škole s tim učenicima i danas još postoji stolnoteniski klub. I dosta dugo sam igrala u veteranskim vodama. Bio je jedan "osmomartovski turnir" na kojem sam osvojila prvo mjesto. Došla mi je jedna gospođa, tako u ono vrijeme starija od mene. Bila je to Anka Špiljak. U ono vrijeme sestra od Mike Špiljka. Ona je u ono vrijeme imala Fiću i vozila je relije sa muškarcima. Mene je angažirala da joj budem suvozačica. To sam s velikim veseljem napravila. I onda kasnije, kad sam došla u Pitomaču, kad smo već imali svoj vlastiti auto, onda sam nastavila, ne kao suvozač, nego kao vozač, voziti auto relije za Automoto Đurđevac. Ja sam vozila s muškom ekipom i to najjaču klasu, rekla je.

Reli se vozi na vrijeme, ali uvijek je na koncu relija bio ispit spretnosti, na poligonu.

- I to sam uvijek željela uspjeti okrenuti auto pod ručnom za cijeli krug. Međutim, nisam nikad uspjela. Imam dva trofeja, to su bile vaze kristalne. Vozim i danas, ali ne reli, nego za vlastite potrebe, rekla je.

Kuglanje kao razbibriga

- Moj prvi susret s kuglanom i s kuglom je bio davnih godina na skijanju jer to je tako bila razbibriga, rekla je Horak Jergović.

Istaknula je kako je prvi puta bacila kuglu, misleći, što je jače baci, to će više čunjeva pasti.

- Kasnije sam se čudila prvim koracima jer je bilo smiješno. I bila sam trener kluba i 1988. sam postala trener juniorske reprezentacije Hrvatske u Jugoslaviji. Kad je došla Hrvatska, onda sam bila trener kadetske reprezentacije, rekla je.

Rekla je kako je Pitomača selo te da nije lako doći na kuglanu u kojoj su neki muški pijanci ili neprimjereno društvo.

- Međutim, mi smo uspjeli. Čak smo 1994. ušli u prvu ligu. Dakle, mi smo jedino selo koje je igralo u prvoj kuglačkoj ligi, rekla je.

Danas kada gleda način življenja, smatra kako je katastrofalan odnos ljudi prema vlastitom tijelu.

- Svi sjede, samo televizija i internet. Djeca su postala zahtjevnija, pogotovo roditelji. Da o djeci i ne pričam. Sad baš neki dan slušam na televiziji, dječak u Petrinji kaže kako jedva čeka dvoranu. Pa što znači dvorana?! Imaš zemlju, imaš livadu, radite! Naši roditelji su bili sretni da smo mi rukometašice u ono vrijeme, istaknula je.

Ladislava i danas strastveno prati sport, pogotovo rukomet.

- Pratim Bundesligu, to mogu gledati. Naše sve utakmice u rukometu koje se prenose. Na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu nisam propustila ni jednu utakmicu. Tri utakmice dnevno sam gledala i uživala. Gledam košarku, skijanje i tenis i neke manje sportove. Pratila sam čak i školski sport. Kad god mi se pruži prilika pratim sportski prijenos, rekla je.

Za kraj je poručila kako se utakmica igra do kraja!

- I u životu i na igralištu. I tako se i ja ponašam, zaključila je.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!