Teatar potlačenih briše granicu između glumaca i publike

Zamislite da gledate predstavu i u jednom trenutku pomislite: ''Ja bih na njegovu mjestu postupio drukčije''. U Teatru potlačenih možete izaći na scenu i to isprobati, a kako to izgleda otkrio je Matko Knešaurek.

Nastao u Brazilu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Teatar potlačenih razvio se kao oblik kazališta koje se bavi društvenim pitanjima kroz neposredan rad sa zajednicom.

- Teatar potlačenih je jedna metodologija ili skup metoda koje je 70-ih godina u Brazilu, za tadašnje vojne diktature, razvio redatelj i dramaturg Augusto Boal. On se s jedne strane naslanjao na Bertolta Brechta i njegovu dramaturgiju, a s druge strane na kritičku pedagogiju Paula Freirea. Jedan dosta složen kontekst, i umjetnički i intelektualni i politički, no to je ukratko jedna vrsta kazališta u zajednici, participativnog kazališta, koje nije usmjereno na profesionalne institucije nego rad u određenim zajednicama, grupama, oko različitih društvenih problema, objasnio je Dinko Kreho.

No ovdje gledatelj nije samo promatrač. Upravo je njegovo uključivanje jedan od ključnih elemenata ovakvog kazališnog pristupa.

- Jedna od suštinskih ideja našeg Teatra potlačenih je da se ta granica između glumca i publike, scene i publike, na neki način dokida, pojasnio je Kreho.

Predstava služi kao polazište za interakciju

A ono što će završiti na pozornici ne određuje se unaprijed. Materijal za predstavu nastaje kroz razgovor, iskustva i probleme ljudi s kojima se radi.

- Jedan od osnovnih postulata kazališta potlačenih je da se nikada teme kojima se bavimo ne smišljaju onako odozgo. Znači, ti dođeš, vidiš neki problem, e sad bi trebalo ovo nešto, nego uvijek teme, problemi i pitanja proizlaze iz rada s ljudima. Znači neke od velikih tema su danas problemi rada u RH, problemi sa stranim radnicima, različiti oblici segregacije i diskriminacije u školstvu i zakonodavstvu, ispričao je.

Iako probe na prvi pogled izgledaju kao i u svakom drugom kazalištu, sama izvedba funkcionira drugačije. Ovdje priča ne završava posljednjom scenom, Predstava je, zapravo, samo početak i nastavlja se uključivanjem publike.  

- Probe za jednu predstavu forum kazališta izgledaju dosta slično kao neke probe konvencionalnog dramskog kazališta. Razlika je to što su te predstave kraće i obično što tu predstava predstavlja tek početak. Ona je tek neki inicijalni stadij od kojeg kreće rasprava, veće uključivanje publike, kazao je.

Kazališno iskustvo koje ostavlja utisak i izvan pozornice

U takvom radu sudjeluju ljudi različitih profesija i iskustava, a kazališne metode pronalaze svoje mjesto i izvan same pozornice.

- Ja sam socijalna radnica i onda sam se na faksu upoznala s kreativnim metodama, tako da netko ne misli nije samo sustav socijalne skrbi nego i ovaj vid koji je mene uvelike izgradio i apsolutno definirao kao profesionalku i kao osobu. Znači, sva metodologija na kojoj počiva utjecala je na moj razvoj, kako radim sa zajednicom i jedan na jedan. Znači, obogatilo me, ispričala je Doria Jukić.

Zajednički rad pritom nije usmjeren samo na stvaranje predstave, nego i na promišljanje odnosa unutar zajednice.

- Vrijednosti koje zagovaramo su solidarnost, rad u zajednici, empatija i nekakvo generalno dijeljenje vizije kako želimo da izgleda naše društvo i gdje prepoznajemo socijalne nepravde, poručila je.

U Teatru potlačenih zastor zato nije kraj predstave. Upravo tada počinje razgovor, a publika iz gledatelja postaje njezin aktivni sudionik. Jer ovdje se društveni problemi ne gledaju samo sa sjedala. O njima se pokušava nešto i učiniti.