Barbačani štite svoje čakavske riči: "Dica me gledu ko svemirca"

More i vali, pasare i mandrači. I zvonici u starom gradu Rabu. Jednoga kišovitog jutra u potrazi smo za starim, čakavskim riječima otoka Raba. Uraslim duboko u sjećanja stanovnika Barbata. 

- Parona je ko furija arivala va kužinu, tinel vižitala i dilje urdinala da su na tavuli kanbja tavaja, drica masariju piruni, pošade, ćikarice, bićerini, kaže pjesnik Željko Peran.

Zapitat će se čitatelji - kojim jezikom govori? Materinskim, odgovara Peran, no mi ipak trebamo prijevod:

- Gospodarica kuće ušla je u kuhinju, poput snažnog vjetra. Pregledala je sobu i odmah naredila da se promijeni stolnjak na stolu, da se makne posuđe, šalice, vilice, čašice.

Svaki je otok Mediteran u sebi. I riječi su identitet otočana. Čakavština je srž Rabljana. Pa tako i Slavka Perkića Mečke dok se na Pudarici uz jugo i valove prisjeća berbe grožđa u djetinjstvu.

- Trsje je trebalo slugu i to ča se reče 24 ure. Tu se zimi kopalo na kobilu, onda se moralo vrtat, sumporat, indikat. Kaić je služil za transport grozja ili masla ki bi se za vreme trgatve zgnječil, zgazil pa peljal u kaići i sa rive tovarima vozil u konobu, kaže Mečka.

Da bi se sačuvale barbatske riči, pokrenut je projekt njihove zaštite. Popisani su stari toponimi, izdaje se rječnik, postavljaju paneli na barbatskoj rivi.

- Barbačanke i Barbačani su imali želju da se stari toponimi i staro nazivlje sačuva za buduće generacije, kaže Ivana Matušan, direktorica TZ-a grada Raba.

Riječi možete čitati. No, puno je veći gušt na rivi slušati more i priču o kaiću.

- Ovo je jedna batuna, ovdi ima kolumbu i na drugim kaićima je kontra kolumba. Onda su kurte nutri, santine, kaljužnik, pajole. A ima različitih sidra. Ima sklopivih, a kad se hite va more da se moru zakačit. Ovo su sidra od velih vapora ki su plovili po velim morima i velim portima, pokazuje Peran.

Nestaju čakavske riječi i moramo ih sačuvati u svojim domovima - nekako tiho, no odlučno govore u Barbatu. Barem da ih sačuvamo u nekom toplom kutku.

- Ima puno riči koje su se zgubile od kad sa ja bio klinac. Ja ih se još sićam, a kad mojoj dici rečen gledu me ko svemirca, kaže Branimir Štokić.

- Prije vam uz more ni bilo kuć, nego se ova plodna zemlja uz more čuvala da imaju trsje, kaže Mečka.

Danas ima kuća, ali nema riči. A u čakavštini se zrcale Jadran i Mediteran. Sredozemlje koje, kako kažu, seže dokle rastu masline, smokve i palme.