Kuglana kao škola života: Nataša Ravnić uči mlade da vjeruju u svoj potencijal

Upoznajte svjetsku prvakinju koja kuglanje pretvara u životnu lekciju o upornosti, snazi i snovima. Kako kroz sport inspirira najmlađe i zašto joj je važnije vidjeti njihov osmijeh nego rezultat?

Kroz malu kuglačku dvoranu u Poreču, gradu koji broji oko 20 tisuća stanovnika, prošle godine prošlo više od 1500 djece.

Gotovo sve vrtićke grupe i svi razradi osnovnih i srednjih škola došli su u posjet svjetskoj prvakinji Nataši Ravnić.

- Bez obzira na njihovu dob, kad ih pitam da li se zabavljate, pogotovo kod ovih mlađih dobijem vrisak, kazala je kapetanica hrvatske ženske kuglačke reprezentacije Nataša Ravnić.

Dobra praksa nastavlja se i ove godine. Natašina je želja ukazati na važnost sporta za fizičko i mentalno zdravlje, ali i prenijeti mladima neke druge životne lekcije.

Zato im govori o svom putu od djevojke koju su vršnjaci zadirkivali i kojoj je nastavnica tjelesnog rekla da kod nje nikada neće imati peticu.

- Pitala sam je prije par godina, ona se toga ni ne sjeća. Srele smo se na jednom proglašenju gdje sam bila proglašena za najbolju sportašicu županije. Ona me malo blijedo pogledala, ne bi ja to nikad rekla, kazala je. Rekoh, ipak jeste. Međutim, danas jako cijeni i smatra moja postignuća sportskim uspjesima. Rada je mene vidjela kao neku drugu osobu, odnosno mislim da me nije vidjela. Nije čovjek samo to što vidimo, ta vanjština, poručila je Nataša.

Od sumnji do svjetskog zlata 2015. godine

Brojnim uspjesima usprkos, u nju su sumnjali i kasnije.

- Kad sam bila izabrana da jedina iz RH idem na Svjetski kup, ždrijeb je bio takav da sam se morala susresti na svom putu s najjačim imenima svjetskog kuglanja tada, objašnjava.

- Imala sam četiri jake suparnice, klupska kolegica poslala mi je poruku "što je tu je, daj sve od sebe da se bar ne osramotiš". Nikad neću zaboraviti taj osjećaj dok sam čitala tu poruku, znači mene su ljudi u startu prekrižili, upozorila je.

Možda je upravo prkos, uz talent, rad i disciplinu, doveo do toga da te 2015. osvoji svjetsko zlato. Njene su priče velika inspiracija mladima, a svatko sa sobom odnosi poneku lekciju.

- To je poruka da nikada ne treba odustati i s time se slažem, rekao je Vito iz SŠ Mate Balote Poreč.

- Bilo mi je najbolje kad je rekla da budemo svoji, da ne razmišljamo što drugi kažu o nama i da budemo drukčiji. Da ne budemo isti kao svi drugi, kazala je Vita iz SŠ Mate Balote.

- Mislim da su trud i upornost bitniji od talenta i da svi u principu možemo postići što želimo, poručuje Ena.

- U svakom od nas čuči potencijal za nešto. Na nama je da ga istražimo, da ga proučimo i da ga pronađemo, ističe junakinja naše priče.

Osmijeh umjesto odustajanja: Kako kuglanje gradi samopouzdanje mladih

To ne mora nužno biti kuglanje - no za neke jest. Međutim, djevojke iz ove priče upravo su u ovoj dvorani pronašle svoju strast.

- Uključila sam se tako što sam vidjela da je kuglanje u Poreču jako aktivan i jako popularan i dobar sport. Rekla sam da idem probati, došla sam na trening i bilo mi je odlično, navela je Julija iz ŽKK-a Istra Poreč.

- Priključila sam se preko mlađeg brata. Ja i mama smo dolazile po njega i mene je zainteresiralo što sve to oni moraju napraviti, objašnjava Lana ŽKK Istra Poreč.

Preko brata je prošle godine u kuglanu došla i 18-godišnja Hana.

- Nataša je vidjela da mi dobro ide i pitala me da li bi htjela početi kuglati i tako sam krenula. Volim doći tu i ispucat se, poručuje Hana.

- Super je kad uspiješ dobiti dijete iz srednje škole, u tinejdžerskim godinama ili 8. razred da se uključi. I ne samo da se uključi, nego da ne propušta trening. Da dođe, vidiš da je motivirano, da se trudi, da mu nije teško, te da ostane duže kad ga pitaš hoće li baciti još koju kuglu, napominje Ravnić.

Napominje izazove digitalnog doba i implikacije potonjeg na odgoj djece i mladih.

- Kad gledamo koliko je digitalizacija uzela maha, gdje djeca sve očekuju servirano. Ja to isto to susrećem. Ovi koji su tek počeli, vidi se na njima da svi očekuju instant rezultat. Ako ne ide, najlakše je odmah reći ja ne mogu, poručuje.

I onda - osmijeh, vrati osmijeh. Osmijeh ti super stoji, zaključuje Nataša.

Upravo su ti osmijesi Natašina najveća motivacija da, uz sve svoje ostale obveze, radi s djecom i mladima. Neopisivo je gledati kako rastu: ne samo u visinu, ne samo kao sportaši, već iznad svega -  kao osobe.