Svijet Enzolarta: Mladi vukovarski pisac gradi epsku fantastiku iz osobne borbe

Ivan Baran je mladić koji je iz tišine vukovarske okolice stvorio cijeli svemir vitezova i čarobnjaka. Kako su ga životne avanture, filozofija i dobra doza mašte pretvorile u autora sedam knjiga, otkriva naša Stephanie Stelko.

Vitezovi, kraljice, čarobnjaci, izmišljena bića i jezici, sve to čini svijet Enzolarta, epske fantastike iz mašte mladog Vukovarca Ivana Barana. Tijekom šesnaest godina ispisao je više od dvije tisuće stranica, a kao dječaka nadahnuli su ga Tolkien i Christopher Paolini.

- Jer sam čitajući Paulinija doznao da je on počeo pisati s 15, a ja sam tada imao 12. Prvo sam imao želju pisati, ali sam mislio da je to nemoguće, onda kada sam pročitao tu rečenicu da je on počeo s 15, shvatio sam da je moguće i onda sam počeo, pojasnio je Baran.

Već je tada imao veliku snagu duha. Nakon što ih je majka napustila, Ivan i njegova braća četiri su godine proveli u dječjim domovima.

- Kad bih rekao da sam imao teško djetinjstvo lagao bih i mislim da bih čak uvrijedio pola svijeta jer mislim da je pola svijeta imalo teže živote od mene. Sada mi je samo zanimljivo jer je prvi dom gdje sam bio zapravo bila rodna kuća Ivana Mažuranića, a drugi dom u kojem sam bio u Vinkovcima je kuća u kojoj je poginuo Satan Panonski, prisjetio se.

Često drukčiji, ali uvijek svoj

Ivanov otac i imenjak, vukovarski branitelj, dugo se borio da mu se sinovi vrate. Preminuo je pet godina kasnije, iste one u kojoj je Ivan napisao svoju prvu knjigu.

- Moj otac je mnogo čitao i davao mi je knjige, pa sam čitao i ja i često bi i razgovarali o tome, o stvarnosti itd. A ima dosta i u tome što sam uvijek htio znati tko sam i što sam, pa bi ulazio u neke male kontemplacije i dolazio do sitnih otkrića, kazao je.

Tako je razvio ljubav prema filozofiji. U svojoj epskoj fantastici, kaže, testira koncepte koje potom razrađuje u filozofskim romanima. Iako je imao prilike odseliti, najviše voli pisati u obiteljskoj kući na osami u okolici Vukovara.

 - Uvijek sam volio taj mir, tišinu i čisti zrak. Mislim da je Nietzsche rekao: jesi li svom prijatelju samoća, čist zrak, kruh i lijek? Tako da ustvari sam išao sam sebi biti prijatelj u tom smislu. Kad bi me pitali zašto nisi prošao kroz škole, znao sam reći: sada bih imao diplomu, ali ne bih imao ovih sedam knjiga. Jedini razlog zašto bih mogao tražiti diplomu je da zadovoljim ego. Jer s diplomom ne bih išao tražiti nigdje posao, i dalje ću biti književnik, naglasio je.

Često drukčiji, ali uvijek – svoj.

- Kad sam bio dijete družio sam se sa starim ljudima, kad sam se vraća iz škole često su me uvlačili u birtije da igram šah s njima. Tako da sam volio stare ljude jer su mirnij, istaknuo je.

Predstavljanja knjige, ali i Enzolart filma i videoigre doveli su odraslog Ivana u dodir s mnogo djece.

- U djeci ima dosta pozitivnog razmišljanja, optimizma prema budućnosti i svijetu oko sebe i povjerenja u tu budućnost, dodao je.

Možda će upravo neku od tih misli Ivan razviti u svojim budućim tekstovima.