13:27 / 20.11.2021.

Autor: Eli Lazarova Sladić/Tomislav Dmejhal/Odjel Web i multimedija

Psi, muž i mačke naglavačke

Mačak Đuro i goldeni

Mačak Đuro i goldeni

Foto: Tomislav Dmejhal / HRT

Dijana Tomašegović Nikolić pravnica je s uspješnom karijerom. U njenom bogatom životopisu između ostalog je i rad u Haagu. Svoj rodni Zagreb zamijenila je Blažanima – malim mjestom u Lici nedaleko od Brinja.

- Od 2015. smo tu skroz. Mi, naših 10 pasa, broj pasa se postupno povećavao, iz Zagreba smo došli s 4, sad smo na 10 – 9 zlatnih retrivera, jedan tornjak, imamo i 3 mace koje smo skupili tu po selu – predstavlja nam Dijana svoju veliku obitelj.

- Čovjek dođe u jednu fazu života, prvo živiš da bi radio i razmišljaš o nekakvoj karijeri, ovom, onom… onda dođeš do nekog maksimuma, vidiš da nema dalje, počneš razmišljati o svom zdravlju i onda odlučiš raditi da bi živio i onda razmišljaš gdje bi to bilo. Ja sam imala jedno par kriznih nekakvih situacija, trauma nekakvih kroz taj predmet u Haagu na kraju i onda sam razmišljala gdje bih, što bih i jedan dan sam na Facebooku napisala, toga se sjećam, da živim za dan kada ću se moći preseliti u Liku jer moja baka je tu iz ovog sela – prisjeća se.

Kada su se doselili u Blažane, Dijana i njezin suprug vrlo brzo počeli su uživati u slobodi koju im život na selu nudi i malo pomalo okupili ne jedan ili dva, nego čak 10 pasa. Tri mace su, kaže, skupili po selu. Koje je netko ostavio, nisu imali kamo, male su bile, a ona sama, priznaje, ima viziju da će macu zgaziti auto, ako na nju naiđe i onda mace završe u njenoj kući.

Gdje je kraj, ne zna ni sama.

- To sve ovisi, ja mislim da kroz život treba ići tako da sam sebi odrediš da ti je kraj tamo kad ti više nisi zadovoljan nečim. Ako si ti zadovoljan sa svojim životom, onda je to u redu. Imao ti deset pasa, nijednog psa, ako ti uživaš… Ako netko uživa da živi s kravama, neka živi s kravama, tko uživa da šeće po špici ušminkan, neka šeće po špici, bitno je samo da si zadovoljan, a ne da živiš život samo jer netko drugi misli da to tako treba biti – govori nam.

Ni sama ne može vjerovati koliko joj se život promijenio.

- Da mi je netko rekao prije 20 godina da ću uživati u pravljenju zimnice, rekla bih mu da nije normalan. A sada, to su gušti posebni. Imaš svoj vrt, kad vidiš to… Jer kad radiš s papirima, uvijek se vrtiš u krug, nikad kraja, nikad ne osjetiš tu neku satisfakciju – e, sad sam ja to odradio, to je mojih ruku djelo! A kad uzgojiš u svom vrtu svoje paprike, svoje paradajze, svoje tikvice i od toga radiš nekakve zimnice, to je poseban gušt – zadovoljna je.

Gradski joj život, kaže, ne fali ni najmanje. I dalje radi u Zagrebu i putuje svaki dan. Ne smeta joj putovanje, živi za trenutak kad se vrati kući.

- Prvo mi treba da uopće uspijem u kuću ući. Jer me ruše već na ogradi vanjskoj kako uđem. Guraju se, svi su na meni, skaču, ja to zovem odbor za doček. I onda jedan skače sprijeda, jedan straga, tu i tamo me i sruše, sva sam blatna, zamazana, svakakva – smije se.

Za Goldene kaže da su 80 posto dobri ljudi, 20 posto psi jer sve osjete i sve znaju. No, ljudi koji žele imati retrivera moraju biti na to spremni.

- Ljudi misle da je retriver kućni ljubimac koji samo uživa ležati na kauču. Oni jesu predivni, oni su mazni, ali zlatni retriver je prije svega lovački pas. To je pas kojem treba puno kretanja. Taj pas ako živi u stanu i ide u šetnju na piš-piš 15 minuta oko zgrade na onoj fleksici „idi mi, dođi mi”, to je nesretan pas. Prva i osnovna stvar je puno kretanja, puno aktivnosti, puno bavljenja s njim. Ako ti se s retriverom baviš dok je mali, on jako dobro pamti i voli rituale. Znači, ako ga naučiš kako će se ponašati kod hranjenja, on će to pamtiti cijeli život. Takve nekakve stvari, ne trebaju nikakve stroge komande, sve na fino s keksićima, sve nauče, vrlo brzo uče, vrlo brzo pamte i jako su emocionalni. Ali isto onaj tko ga uzima, mora biti svjestan da će imati punu kuću dlaka, punu kuću blata i ako to nije u stanju, bolje da ga ni ne uzima – upozorava.

Inače ljudi koji vole pse, a ne mogu ih čuvati, često su gosti u ovoj kući. Razigrani i veseli, puni ljubavi, ovi retriveri mnogima su prava terapija.

- Uglavnom dolaze Vjekini dečki iz Zagreba, mahom dečki koji su prošli rat, čudesa i mi se onda zezamo da je ovo tu komuna za liječenje od PTSP-a jer svi vele da se preporode. Sjećam se jednog Vjekina frenda koji pije jedno 10 tableta za ovo, za ono i onda je rekao kad je prvi put bio tu, treći dan da više mu nije trebala nijedna tableta. Oni su se navikli sad već s njim. Prvo su malo šokirani jer nije svejedno kad deset pasa nahrupi na tebe jer oni nisu mali, ali onda je to, to čovjek mora doživjeti - kaže.

Za one koji razmišljaju o preseljenju na selo, a nemaju dovoljno hrabrosti, Dijana ističe još jednu posebnost ovog života:

- Ljudi na selu su još uvijek ljudi. Nema nervoze, sve je nekako smirenije, opuštenije i neke stvari koje su prirodne - ljudima su to normalne. Recimo, mene nekad bude sram kad moji psi urlaju, ali tu se nitko ne buni. Jer njima je normalno da pas laje. Kao što je normalno pijetao kukuriče ujutro. Nema nas tu puno, ali smo složni. Uživanje u prirodi i miru. Ma mislim, kad dođeš tu, kako lokalci vele: Ki to more platit!

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!