Zašto posjetiti Stupnik? Odgovore nudi edukativna slikovnica

Stupnik je samo desetak kilometara udaljen od Zagreba. Praktički je postao njegovo predgrađe. Svi ga znaju po industrijskoj zoni, no malotko uđe u mjesto. No zato je tu Ivana Lušić da vas svojom edukativnom slikovnicom "Stupnik - drago mjesto srca moga" o povijesti i običajima Stupnika pozove da ga posjetite.

Ivana Lušić i Sanja Hrošć prijateljice su iz djetinjstva. Plesale su u folkloru, a danas dijele zajedničku ljubav prema starinama i tradiciji mjesta Stupnik. Našle su se kod Sanje i njezine drvene kuće, ali ima tu još predmeta koje današnja djeca nisu nikada vidjela.

- Ovdje se nalazi plug kojim su nekada jamili prije sadnje krumpira ili drugih povrtnih kultura. Zatim, bio je prikopčan na ornice, a ornice su bile prikopčane na konja, objašnjava Sonja.

Takvi predmeti i ovakve drvene kuće opisani su u slikovnici Ivane Lušić "Stupnik – drago mjesto srca moga".

- Tu je jedna od najstarijih hiža u Stupniku, sagrađena 1893. godine, i možemo vidjeti kako je ta tipična stupnička hiža izgledala. Ona je bila građena od hrastovih planjki, a na krov se inače stavljala šopa, to je bila ražena slama. Tek kasnije dolazi crijep. Ono što je važno reći, a to je da su Stupnari sami gradili hiže od drva iz obližnje stupničke šume, objašnjava Ivana.

U slikovnici su i mnogi važni podaci. Primjerice, da kroz mjesto prolazi rimska cesta, ili da su Stupnari sudjelovali u Seljačkoj buni i da imaju kapelu sv. Benedikta, najstariju zidanu crkvu južno od Save u široj zagrebačkoj okolici.

- Nekako sam se vodila time da bi trebalo izvući najzanimljivije podatke, tako da i netko tko nije rođeni Stupnar, jer imamo veliki broj novih doseljenika, može dobiti dojam kako je Stupnik nekada izgledao, kako je izgledala stupnička kultura. I tu sam se isto tako vodila mišlju, tu mi je pomogla i moja kćer Dora, o toj mjeri podataka da na način zadržimo zanimljivost i da ne otiđemo u preveliku širinu, dodaje Ivana.

Kroz cijelu slikovnicu vodi nas dječak Jožek. On zapravo predstavlja autoričina djeda Josipa.

- Glavni lik u ovoj slikovnici je dečac Jožek koji nas vodi i koji je u stalnoj interakciji s čitateljem, te stalno nekako propituje otkud su zaselci dobili ime i niz nekih drugih pitanja. I lokalnu kulturu stavljam u širi kontekst upravo radi općeg znanja i logičkog razumijevanja. Isto tako, u slikovnici su prisutni i QR kodovi koji daju audio i video zapis. Jožek nas vodi kroz cijelu slikovnicu koju je ilustrirao Ivica Rađa, koji je autor i ilustracije i grafičkog oblikovanja cijele slikovnice. I doista, bez njegovog iznimnog doprinosa ni ova slikovnica ne bi izašla u ovako lijepom obliku, ističe Ivana.

Kroz ovu priču vode nas i Stupnari, čuvari baštine, poput Stjepana Crnečkog, koji skuplja narodne nošnje.

- Kompletnu imam jednu nošnju, kompletiram, jer nijednu nisam dobio kompletnu. Tu je rubač, košulja, čarapa, đova i tako dalje, ovdje fertun, pregača... Tako da je jedna kompletna, što znači podsuknja, rubača, oplećek, kaže Stjepan.

O narodnim nošnjama govori i Ivana Lušić u svojoj slikovnici. Crvene su nošnje, crvene su i stranice.

Jedno cijelo poglavlje posvećeno je crno-bijelim fotografijama. Nosi naslov "Iz stupničkoga spomenara". 

- Prvo sam počela od svoje obitelji, obitelji Drobilo, o kojima ima dosta tih krasnih fotografija. I onda sam se raspitala okolo, to su uvijek bili neki poznati, rođaci, susjedi... I nisam očekivala da ću naći toliki broj prekrasnih crno-bijelih fotografija. Pojedine su stare više od stotinu godina, ali ono što je vrijedno, to je da one oslikavaju život Stupnara nekada. Znači, na koji način se živjelo, s čim su se ljudi bavili. Oslikavaju i odnose unutar obitelji, njihove radosti i veselja, dodaje Ivana.

Kako se sada sve više ljudi javlja da i oni imaju stare fotografije svojih djedova i pradjedova, Ivana Lušić, koja inače radi u zagrebačkom Etnografskom muzeju, dobila je ideju za novu knjigu o životu Stupnika kroz crno-bijele fotografije.