Kakve veze ima Titanic sa selom Bratina kod Pisarovine?

Britanski prekooceanski div, najveći i najluksuzniji putnički brod svog vremena. Potonuo je u svojoj prvoj plovidbi u noći s 14. na 15. travnja 1912., nakon što je udario u santu leda. Na brodu se nalazilo 2209 ljudi. Spašeno je 712, a među njima je bilo troje hrvatskih putnika, jedan od njih bio je iz Bratine, čemu svjedoči Spomen-kuća "Titanic 100"

Seoska idila, drvene kuće, dvorišta, a onda iznenada osvane ploča Titanic. Kakve to veze ima sa Zagrebačkom županijom, cestom prema Pisarovini i selom Bratina? Jedan od putnika na Titanicu bio je, naime, otamo. Sveukupno je bilo trideset Hrvata, a upravo zato da se naši stradali iseljenici ne zaborave u Bratini postoji Spomen-kuća Titanic 100. 

- Kuća je stara preko 100 godina, samo je premještena na ovu lokaciju. Stajala je neuređena godinama, sve do trenutka kad moja sestra Andrea nije na internetu pronašla informaciju da je Stjepan Turčin iz Bratine poginuo na Titaniku. S tom informacijom je došla pokojnom ocu, i on se prvo nasmijao jer je on i rođen ovdje i cijeli život živio na istom kućnom broju, i nikad nije čuo tu informaciju. Daljnjim istraživanjem smo došli do zaključka da je to istinito. Onda smo došli do Slobodana Novkovića i Alije Pozerca, također pokojnog, koji je bio naš prvi predsjednik udruge. Može se reći da su Alija i moj tata Vladimir zapravo osnivači, pokrenuli su cijelu tu priču oko Titanika, priča Krunoslav Žganec.

Sve je počelo izložbom u povodu 100 godina od potonuća Titanica. Trebala je biti privremena, a postala je stalna:

-  Ono glavno što imamo u tom izložbenom prostoru je u drugoj, manjoj prostoriji, gdje imamo neke originalne stvari vezane za Titanic. Imamo predmete koji su pretežno s broda Olimpic, broda Bizanca, originalni predmeti... Imamo komadić ugljena koji je dignut s dna, s 3 800 metara dubine, oko olupine Titanica. Tako da imamo neke originalne dokumente i pisma koji su vezani za naše hrvatske iseljenike. Imamo tu nešto za ponuditi. Ne kažem da je to nešto spektakularno, jasna stvar, ali mi to što imamo čuvamo s puno ljubavlju i sretni smo kad se ljudi zanimaju za te stvari, ističe Slobodan Novković, predsjednik udruge "Titanic 100".

Posuđe koje je ovdje izloženo vjerojatno nisu upotrebljavali naši putnici 3. razreda, ali mnogi od njih tada su prvi put jeli tri obroka dnevno, i doživjeli da ih poslužuje konobar.

- Bili su iseljenici koji su do karte došli jednostavno: ili su već imali nekog u Americi pa je taj platio karte za njih i poslao kartu, ili su, bile su zadruge tada, pa je puno članova zadruge spojilo svoj novac da bi jedan od njih otišao u Ameriku i onda, kad zaradi, povukao druge sa sobom. Tako se financiralo te karte. Jer je, recimo, jedna karta za Titanik u trećem razredu iznosila otprilike, što bi danas bio ekvivalent 1 300, 1 500 eura, dodaje Slobodan.

I nakon 114 godina od te strašne pomorske nesreće još je fascinantno kako je najmoderniji brod uopće mogao nastradati. Slobodan Novković stekao je tako zvanje "titanikolog" jer zna sve o plovidbi od pet dana i noći potonuća.

- Moram reći za ove koji se uvijek kače za film "Titanic", da je pravi Titanic, realnost, puno dramatičnija od filma. Ja to svakome mogu reći, i tko god pročita dvije, tri ozbiljne knjige o Titanicu, kad vidi sve te detalje koji su se odvijali, ta kronologija događaja u tih 5 dana putovanja, shvatit će da su realni događaji na Titaniku puno dramatičniji nego ona ljubavna priča u filmu Titanic. Tako da i te stvari, taj lanac nesretnih okolnosti koje su se spojile sve u jednu i dovele do potonuća i te katastrofe, je to što je mene, recimo, vezalo. Neki drugi "titanikolozi" se uhvate samog broda, jer je bio u ono vrijeme nešto vrhunsko tehnološki i po sigurnosti. I kad kažu da je Titanic bio nepotopiv, zaista je bio. Međutim, to opet ulazi u one nesretne okolnosti, kakvo je bilo oštećenje koje je nastalo prilikom udara u santu, da se jedna mogućnost od 1 prema milijun pretvorila u tužnu realnost, objašnjava Slobodan.

Upravo zato i vrijedi ova priča u rodnom selu Stjepana Turčine, u Bratini. Njegovo ime nije zaboravljeno i sada vijori i na brezi podno Spomen-kuće "Titanic 100".

- Breze su posađene u četiri koncentrična kruga, kao četiri dimnjaka na Titaniku, i svaka breza ima pločicu s imenom i prezimenom putnika na Titaniku s ovih naših prostora. Znači, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Slovenije i iz Bosne i Hercegovine, napomenuo je Krunoslav.

Ti ljudi nikada nisu stigli do Amerike, niti su imali šansu vratiti se na svoje pitome brežuljke. Nestali su u moru i pjeni valova. Možda im je zadnja u mislima bila slika iz rodnoga kraja - vjetar u krošnjama breza.