Pastir Ivica Điko: Djeca iz grada kad vide kravu, misle da je medo

Tko od nas nije nekad promislio pritisnut gradskim životnim problemima, od cjelodnevnog rada do cijena stanova kako bi bilo lijepo sve ostaviti i otići živjeti na selo i biti pastir. 

Čuvati bezbrižno, primjerice ovce na nekoj livadi. No, je li život pastira tako idiličan, provjerili smo na pašnjaku na malom Mosoru.

Pastir je osoba koja se brine o stadu životinja. Primjerice za stada ovaca, koza, goveda, ali i konja ili magaraca. Njihov rad uglavnom je na otvorenom i često ga obavljaju uz pomoć konja ili psa i zahtijeva nomadski način života. Tako kaže rječnik za riječ pastir, ali pastiri kažu: to nije posao, nego poziv i nije za svakoga. 

- Meni je lako biti pastir, jer čitav život sam u ovome od rođenja, ali nekom iz grada nije, ističe Ivica Điko, pastir s Malog Mosora.

Za pokrenuti od nule svoj vlastiti pastirski posao treba, kaže Ivica i vremena, nekoliko godina, dosta novca, ali i poprilično znanja o životinjama. 

- Postoje domaće i divlje životinje, a treba znati puno toga o domaćim životinjama. Današnja djeca iz grada kad vide kravu, misle da je medo. 

Njegov sin, 12 godišnji Antonio ne samo da razlikuje kravu od medvjeda već poznaje mnoge vrste krava, a često je pomagao ocu i u teljenju.

- Najljepše je raditi s životinjama. Znam i imena svojih krava. Buša i Muša, govori Antonio Điko.

I ono po čemu su Đike naširoko poznati, ne samo u Hrvatskoj, jest to što imaju najveće hrvatsko krdo najmanje krave na svijetu dalmatinske buše.