Život s Parkinsonom

U Hrvatskoj ima više od 16 000 oboljelih od Parkinsonove bolesti, a u svijetu oko 8,5 milijuna. Istražili smo kako je živjeti s tom bolešću.

S potpredjednikom udruge "Parkinson i mi" Hrvojem Kovačićem, kojemu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, a koji je spas pronašao u pisanju, družila se ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska:

- Parkinsonova bolest mi je dijagnosticirana prije tri godine. Počelo je još prije, ali budući da sam se bavio sportom, bili su zakamuflirani rani simboli, pa su mi govorili da je to od kičme i od različitih stvari. Dok nisam ustvari došao kod profesorice Vuletić koja mi je onako s vrata, odmah čim me vidjela, dala dijagnozu, kaže Hrvoje Kovačić.

Dijagnoza Parkinsonove bolesti iznenadila je ovog bivšeg sportaša koji je 1980-ih s Vaterpolo klubom "Mladost" osvajao europske pokale. Prije pet godina prošao je sve pretrage u jednoj zagrebačkoj bolnici i uvjeravali su ga da mu nije ništa.

- Naime, stvar je počela sa mnom na nivou nekakvog vica. Meni se ruka počela tresti samo u određenom položaju. Normalno da su svi rekli da je to zato jer pijem gemišt, ali kasnije, kad se to pogoršalo, onda sam poduzeo druge korake, dodaje naš sugovornik.

Jedini simptom koji ima je trešnja desne ruke, za što sada prima terapiju:

- Koristim lijekove, koristim praktički socijalne kontakte... Naime, dopredsjednik sam udruge "Parkinson i mi" koju vodi profesorica Vuletić i ovoga, imamo redovne sastanke. Dolaze ljudi s dijagnozama. Uglavnom su to stariji ljudi koji, teško im je dolaziti. I na taj način se isto njihovo stanje poboljšava, kad se malo družimo. Drugo, imam širok krug prijatelja s kojima se družim i to puno znači. Igram ping-pong što se pokazalo da je vrlo vrlo dobra metoda i da pomaže. I ja pišem - meni je to pisanje spas, ističe Hrvoje Kovačić.

Nakon dijagnoze bolesti počeo je pisati dnevnik "Moj život s Parkinsonom". I danas ga redovito piše jer to mu pomaže:

- Ja to pišem po, recimo, dva sata dnevno. Moja supruga veli da mi se ruka praktički smiri dok pišem. Znači to je ta koncentracija i zato to i radim. Dnevnik me tjera da svaki dan pišem. To je jedna disciplina, za razliku od knjige koju pišete pa vam se ne da, ovako jednostavno svaki svaki dan pokušavam do ponoći izbaciti tu novu objavu. Čini mi se da je to interesantan format, jer praktički danas u ovo vrijeme baš nitko ne voli čitati Rat i mir i velike knjige. Ovo su nekakve kratke bilješke, to je sve manje od jedne stranice i to su moja razmišljanja, objašnjava nam naš sugovornik.

U dnevniku piše direktno i bez suzdržavanja. Iskreno opisuje kako se osjeća, što ga mori. Najveća podrška mu je njegova obitelj koja vjerno čita dnevnik, osobito supruga koja pročita osvrt prije nego što ga objavi. Nije joj uvijek lako čitati, ali podržava ga u tome. Cijeli život je Hrvoje Kovačić bio sklon pisanju, ali intenzivnije je počeo kada je otišao u prijevremenu mirovinu.

- Onda sam otišao u zagrebački CKP, tamo je bio profesor Zoran Ferić i na neki način uspio sam onda pretočiti te sve ideje u nekakvu knjigu koju sam napisao i to mi je bio strašan poticaj. Kasnije sam nastavio pisati pa imam već knjigu o vaterpolu, ali onda se dogodila bolest koja me malo izbacila iz takta par mjeseci, dodaje gospodin Hrvoje.

Kao dio vježbi pisanja u CKP-u nastala je njegova prva knjiga "Ozi iz kvarta".

- Kasnije se nadogradila raznim drugim pričama o aktualnostima u kvartu, bilo da su tračevi, bilo da su stvarni događaji, bilo da sam ja nešto izmislio, ali je to jedna zaokružena slika života u kvartu i mislim da je zgodno. Ljudi vole to pročitati kao lagano štivo. Ozi je naš kućni ljubimac, o njemu je praktički jedna priča gdje sam ga ja zamislio na nebu, na vječnim oblacima. Njega smo svi strašno voljeli pa je knjiga nazvana "Ozi iz kvarta", objašnjava Hrvoje Kovačić.

Osim pisanja, Hrvoje Kovačić aktivan je i u Udruzi "Parkinson i mi" čiji cilj je senzibilizirati javnost, ali i članove obitelji na probleme s kojima se suočavaju oboljeli od Parkinsonove bolesti.

- Meni se trese ruka, to je problem. Dođete u dućan iza vas se stvori red ljudi dok vi prtljate, dok tražite karticu ili nešto slično. Naši članovi u kasnijem stadiju znaju pasti. Onda ih ljudi tretiraju kao nekakve pijance, umjesto da pomažu, a u stvari radi se o neizlječivoj bolesti koja je osim lijekova i tretmana ima i druga rješenja, a s obzirom da sam mogu reći iz vlastitog iskustva, vi morate problem riješiti sami sebi u svojoj glavi, zaključuje naš sugovornik.

Svima kojima je tek dijagnosticirana Parkinsonova bolest poručuje da nauče da nisu sami i da valja prihvatiti tu bolest i naučiti živjeti s njome.

- Ovaj dnevnik pokazuje da se plete se Parkinson u cijelom vašem životu, ali vi morate živjeti s njim i imati druge doživljaje i veze i kontakte... Bitno je ne osamiti se. Bitno je naći udrugu kao što je naša ili bilo koja druga koja vas onda prihvati i zajedno s drugim ljudima koji vas razumiju podijelite svoje slobodno vrijeme i svoje sumnje ili svoje mišljenje, zaključije Hrvoje Kovačević.