Parne lokomotive bude uspomene: Kartali smo, učili, 'škicali' simpatije...

Donosimo priču o parnom vlaku Parnjači serije 51 popularno zvanoj "Katica". Proizvedena je početkom prošlog stoljeća, a sad je izložena kao eksponat Hrvatskog željezničkog muzeja u sjećanje na vremena kad je Katica prašila Hrvatskom...

Bila su to vremena romantike - čim si sedneš, već mašina fučka. Lagana vožnja, drndanje u vagonima s drvenim klupama. Sporo, ali sigurno. Serija 51 desetljećima je vozila na relaciji Varaždin - Golubovec. U spomen na renesansu vlakova Hrvatski željeznički muzej postavio je dvije lokomotive - u Varaždinu i Ivancu. Na ivanečkom kolodvoru najstariji je eksponat. Proizvedena u Budimpešti 1909., ovdje je postavljena 1988. Gospođi Mirjani pobuđuje drage uspomene na bezbrižno đačko doba.

- Bilo je vrlo teško naći slobodno mjesto, ali svi smo se u vlaku vrlo lijepo zabavljali. Neki su, doduše, učili putem, neki su se kartali, neki prvi put zapalili cigaretu, neki škicali neke svoje simpatije, uglavnom, bilo je vrlo lijepo i to putovanje trajalo je oko 40 minuta. Bilo je zgodno zato jer ste uvijek čuli kloparenje kotača, zvižduk lokomotive, govori Mirjana Bračko iz Ivanca.

Bilo je i doživljaja, nešto poput priče Mate Lovraka - Vlak u snijegu.

Svakodnevni doživljaji

Desetak vagona ispunjeno do posljednjeg mjesta, pa na uzbrdici kod Stažnjevca - zastoj!

- Tu parnjača nije mogla povuči i mi smo stali - mi koji smo bili bliže Stažnjevcu i Ivancu smo izašli na cestu i stopirali, a drugi su ostali i čekali da dođe neka pomoć, govori Mirjana.

Pet tona ugljena, šest tisuća litara vode i polazak. Bila je to prava strojarska služba, kažu nam Martin i Mladen. "Sami si proizvodite energiju da biste pokretali vlak." Od Varaždina do Golubovca "vura" vožnje.

- Pola posla se napravilo već u radionici kod prijema službe. Pregledao si lokomotivu, podmazao si sve rotirajuće dijelove. Pogledao si ventil sigurnosti, pa si provjerio da li fučka radi. Meni je to bilo osobno zadovoljstvo - kad se ta priprema napravila dalje je bilo pjesma. Jednim okom si pratio instrumente, drugim prugu, a treće - gledao si što ložač radi, jer si za njega odgovarao, govori Mladen Studak, strojovođa.

A baš takve priče zanimaju Roka, učenika sedmog razreda. Vlakovi su njegova strast - stare kompozicije, parne lokomotive, željeznički kolodvori. Obilazi ih i snima pa zapisuje dojmove.

- Znam ponekad doći ovdje pa pogledati kako to izgleda kad više nisu u funkciji. U Varaždinu isto ima jedna. Svarno je čudo kako su to sve radili i kako je to moglo vući. Slikam, snimam onda to sve stavljam na internet pa ljudi koji to isto vole gledaju. Ima i dosta kolega, znamo se ponekad naći skupa, snimati i raspravljati o tome, priča Roko Trstenjak, Vidovec.

Nisu im smetani ni vrućine ni hladnoće

Vozeći parnjače, Martinu i Mladenu nisu smetale ni vrućine, ni hladnoća. U noćnim je vožnjama osvjetljenje bilo slabo, a po danu su katkad bile dugotrajne magle.

- Ali, iz iskustva si već znao gdje su putni prijelazi pa si davao zvižduk, signal, priča Mladen.

A dogodovštine, bilo je kojekakovih - od vožnje djeda mraza, do ove sa zagrebačkog glavnog kolodvora kad je parnjačom došlepao vlak u kvaru.

- I bila je neka skupina srednojoškolaca i pita mene jedan - striček, je li teško voziti vlak - pa velim ne, to sve ovisi kakav je strojovođa. Pogledaj, ja sam natraške dovezao jer je lokomotiva stajala natraške. U međuvremenu je išao prometnik prema meni i čuo što sa govorio i rekao - majstore čestitam, stvarno ste prvi koji je natraške dovezao, govori Mladen.

Seriju pedeset jedan od milja su zvali Katica. Bila je mala, ali radišna.

Gospodin Martin za radnog je vijeka prošao sve faze - od održavanja, ložača do strojovođe.

- Strojovođa je mogao puno pare potrošiti nepotrebno ako nije pazio, a time je otežavao rad ložača, jer je on morao više ložiti i jače stavljati ugljen ako on nije štedio paru, govori strojovođa Martin Brežnjak.

Skučeni prostor na 51-dinici bio je mjesto odmora, predaha, pa i svojevrsna kuhinja.

Na lokomotivi pekli jaja, kobasice...

- Puno puta na lokomotivi gore se znalo i jaje ispeći, i gulaš topiti i kobasice speći... Bila je jedna ploča koja se stavila u ložište, ona se užarila i na njoj se moglo svašta odraditi. Sjećam se tih svih vremena i mislim si da život prebrzo prođe, bilo je lijepo onda - kad je čovjek mlad onda ti ništa nije teško, priča Martin.

Teško je bilo s visoke parnjače ne primijetiti - zgodne dame. One su pak morale zapaziti svoje promatrače koji su im se javljali - fućkajući!

Parne lokomotive bude uspomene na vrijeme kad se pjevušilo "Beži Jankec cug ti bu pobegel". Na razdoblje kad je život tekao puno sporije, kad su vlakovi bili glavno prijevozno sredstvo naraštajima učenika, radnika. Putnika. Kumica s košarama na putu prema trbuhu grada.

A gospoda Martin i Mladen? E da im je bar još jemput zafućnuti damama iz popularne Katice!