Goran Marković: U društvu u kojem živim laž je alfa i omega svega

Gost "Razgovora s razlogom" bio je srbijanski filmski redatelj Goran Marković. Razgovarali smo o filmskoj produkciji nekada i danas te o tome u čemu je tajna dobrog filma? Zašto misli da se tirani boje umjetnika? Kako su mu režimi, i Miloševićev i Vučićev, onemogućili snimanje igranih filmova? 

Misli li da je visoka cijena koju je platio zbog otvorene kritike? Što očekuje od skorašnjih izbora u Srbiji, a što nakon njih? Zašto je pozvao hrvatskog redatelja Lordana Zafranovića da povuče film s FEST-a?

Nekada je, kaže Marković bilo normalno da se snima 3 minute dnevno budućeg filma. A sada se snimaju čitave epizode za par sati. I u toj žurbi, u tom površnom pristupu gubi se kvaliteta. Na cijeni su, kaže, površnije teme i površnija zabava.

- Bilo je mnogo više vremena i studioznije se radilo. Mi smo radili po 2 godine, pripremali film. Ja sam, recimo, za Nacionalnu klasu, moj drugi film, napisao, mislim, 11 verzija scenarija. I tad nisu postojali kompjuteri, nego sam na pisaćoj mašini to radio, kao neka daktilografkinja. I to su bile stotine i stotine stranica. Onda pripreme. U tom filmu je budžet bio priličan, i mogli smo napraviti jedno trkalište koje uopće nije postojalo. Ja sam izmislio to trkalište. Mogli ste izmišljati stvari koje su vam odgovarale i to dobiti. Sada možete dobiti samo stvari koje postoje... Ali prave stvari, prave ideje uvijek isplivaju. Najbitnije je da vi imate nešto, razlog zbog kojeg snimate film. Ako imate nekakav duboki razlog, ako imate nekakvu ideju, onda je to vrlo, vrlo bitno i to je najosnovnije.

U svakom slučaju, film više nema kultni status koji je imao prije pojave masovnih medija, ističe Marković. U kino se odlazilo s razlogom, da se nešto doživi. Sada se filmovi gledaju na streaming platformama koje uništavaju doživljaj gledanja filma u kinu.

Donedavni predsednik Srbije Aleksandar Vučić čak mu je rekao da je titoist i da su mu filmovi antisrpski.

- To je to primitivno poistovećenje. Vi napravite film "Tito i ja" u kome se zabavljate na račun mita o Josipu Brozu, i oni vam kažu - vi ste titoist. Zato što u naslovu filma postoji "Tito i ja". Ne, ne idu dalje. Ne mogu uopće prodrijeti u smisao tog filma. Al' dobro, to je uvijek tako s populistima.

Iako mu je oduzeta mogućnost da stvara, Marković ne misli da je cijena koju je platio previsoka. Iako zadnjih desetak godina nije mnogo snimao, napisao je nekoliko vrijednih knjiga. Osim toga, smatra da je bolje biti zabranjen nego 'istopiti se u nekim nebuloznim ili poluglupim pričama'. 

- Prvo, čitav sam. Niko me nikad nije hapsio. Mada sam i to očekivao. Niko me nije napao. Mada sam se jedno vrijeme, bogami, osvrtao kad sam ulazio na vrata svoje zgrade, a mislio sam - neko će me tu sačekati... Onda sam polako primijećivao kako se oko mene taj krug zatvara i kako me sa svih strana pritišću i daju mi do znanja da sam ja taj koji je u njihovom fokusu'. Ali dobro, s tim živite. 

Boje li se tirani umjetnika?

Umjetnici su po definiciji subverzivni, kaže Marković. Moraju se boriti protiv mračnih sila koje su uglavnom utjelovljene u vlasti. Ako je vlast 'mekana i fleksibilna', onda borba i nije toliko nužna i nije toliko očita.

- Ali ako je vlast tvrda, ako je autoritarna, ako je diktatorska, tiranska, onda umjetnici odmah moraju istupiti naprijed i početi borbu protiv toga'. Oni najbolje to osjete, političari pričaju, studenti protestiraju... ali umjetnici to uspijevaju manifestirati kroz priče, kroz indirektno. Zašto sam ja rekao da sam ja storyteller. Priče su vrlo važna stvar u ljudskom životu. Masu stvari koje ne možete direktno razumjeti, razumijete indirektno, kroz priču. Ja sam citirao Krista kada kaže svojim učenicima u Evanđelju po Luki: "Govorim vam u pričama, jer drukčije ne razumijete."

Kad mu zatvore jedna vrata, Marković otvara druga. Tako je, recimo, u vrijeme Slobodana Miloševića snimao dokumentarne filmove. A kada mu je Vučićev režim zabranio daljnji rad, odlučio se za pisanje. Pitali smo ga hoće li na kraju literatura prevladati film?

- Znate što, ja sam se cijeloga života, to je jedan paradoks, ja sam se cijeloga života borio protiv literarnog u filmu. Smatrao sam da sve što je literarno nema veze sa filmskim fenomenom. I onda, kad nešto napišem, kažem - pa to deluje nekako literarno. I odmah sam odbacivao, jer nije životno, nije filmski. Tako da, između literature i filma postoji dijametralno velika razlika, ali ipak se, ako iza svega stoji nekakva ideja, nekakva želja da se nešto priopći, onda je nebitno kojim sredstvima.

"Stalno laganje ne služi tome da ljudi povjeruju u te laži, nego da prestanu vjerovati u bilo šta"

Marković se dugo dopisivao s prijateljem Rajkom Grlićem. Na portalu Velike priče objavljivali su međusobna pisma, a onda su ta pisma ukoričena u knjizi "Jesi li snimio ovo?" U njoj dvojica autora prate sve što se događa u društvima u kojima žive. Marković, naravno, piše o onome što se događa u Srbiji, uglavnom o studentskim prosvjedima. Zanimljivo je da u jednom trenutku kaže da je ta zemlja uređena po uzoru na pornić?

- U porno filmu je u načelu dominantna laž. Znači, dvoje ljudi glume da se vole. Imaju zadatak da se predstavljaju, da između njih postoji nekakva strast. Oni uopće ništa ne osećaju jedan prema drugom. I ako pogledate pornić, vidjet ćete da svi ti ljudi mehanički izvode sve te ljubavne izljeve koji su zapravo ništa. To je jedno licemjerje. Ja mislim da je licemjerje glavna odlika društva u kojem živim.

U društvu je prisutna, ističe Marković, jedna opća pogodba da će vlast lagati, a narod se neće buniti ili će vjerovati lažima. I laž postaje dominantna. U društvu u kome ja živim, kaže Marković, laž je alfa i omega svega, od vrha države do ponašanja ljudi. No pitanje je zašto građani pristaju na tu laž.

- Odgovoriću vam rečenicom Hane Arendt koja kaže: "Stalno laganje ne služi tome da ljudi povjeruju u te laži, nego da prestanu vjerovati u bilo šta." Znači, to je ideja. Stalno laganje vas natjera da izgubite interes za istinu. Dakle, svi lažu, stalno se laže, i mi svi znamo, i oni što lažu znaju da mi znamo da lažu, i nikom ništa.

Srbiju uskoro očekuju izbori. Marković se nada promjeni zato što ovim izborima, kaže. prethodi jedna potpuna promjena društva, koje je bilo apsolutno otuđeno i gdje su ljudi često bili neprijatelji jedni drugima. Napravljena je, kaže on, neka vrsta podjele ljudi na one koji su zaslužili živjeti i na one koji nisu. No studentska pobuna je promijenila atmosferu.

- Ljudi su krenuli jedni drugima u zagrljaj, doslovno. Postoje snimke toga gdje studenti idu, a ljudi im se zalijeću i zagrle ih. To je jedna potpuna novina. I u međuvremenu je Vučić pribjegao nekim potpuno besmislenim potezima nasilja.

On stalno pokušava izazvati nasilje, vjerojatno očekujući, budući da svi očekuju njegov poraz, vjerojatno u eskalaciji nasilja vidi spas. Vidi nešto što bi ga moglo odvesti možda u građanski rat ili u izvanredno stanje, što ja znam, koje bi mu produžilo vijek. Tako da on smatra da su svi koji nisu za njega njegovi krvni neprijatelji. I da ih treba tući, da ih treba hapsiti, ako treba, i ubiti. Mislim da je to sada isplivalo na površinu. I da čak i oni najtupaviji, oni najzaluđeniji, njegovo glasačko tijelo, koje nema sve zube u glavi je zapravo shvatilo tko je on.

Marković također očekuje da će Vučić pokušati pokrasti izbore, krivotvoriti biračke popise, platiti ljude 'sitnim parama' da glasuju za njega, podmećući kao dokaz fotografije glasačkih listića.

- Iako se sve to sprema, ja mislim da je ova druga sila u toj borbi centrifugalne i centripetalne sile jača. I da će on pasti. Ja se nadam. Uostalom, pa, cijeloga života sam se borio protiv mračne sile. Kakav bih ja bio čovjek kad se ne bih nadao da će ta mračna sila jednom prestati djelovati. 

Kolika je šansa da '25. oktobar postane novi 5. oktobar'?

- Bog će to znati. Tko zna što će tu sve isplivati. Drugo, kao što je poznato, ako je ovo neka vrsta revolucije, ono što nastupa poslije revolucije, to je revolucionarni teror. To je nužno. Znate, to nije jedna promjena koja je došla sasvim mirno, regularno, na izborima. Taj studentski bunt — to je pobuna. Ali to je sasvim razumljiva i opravdana pobuna. Ako pročitate L'Homme révolté Camusa, vidjet ćete da je to jedini način da se čovjek pobuni protiv apsurda; jedini način da bi se spasio od apsurdnog načina života je da se pobuni. Nema drugog. E sad, kad se čovjek pobuni i kada ta stihija odjednom počne harati, tu se svašta događa. I među tim ljudima koji su se pobunili, tko zna kakvih ima ljudi.

Postavlja se, dakle, pitanje koliko je studentski pokret i ono što oni nude daleko od nacionalističke priče i ideologije koju zagovara sistem koji ruše. Marković smatra da je apsolutno daleko od nacionalizma, iako se pokretu pokušavaju pridružiti raznorazni nacionalisti. 

- Taj cijeli pokret je neka vrsta direktne demokracije. Ja sam bio na jednom skupu i govorio sam nešto. I odjednom je većina počela ovako mahati rukama. Ja sam rekao: "Šta ovo znači? " Kažu: "To je znak slažu li se ili ne. Jesu li su zadovoljni ili nisu." Oni jednostavno grupno, vizualno odlučuju. Znači, jedna grupna demokracija koja je sama po sebi znak pitanja. Direktna demokratija. Šta to znači?

Nedavno se Goran Marković obratio svom hrvatskom kolegi Lordanu Zafranoviću i pozvao ga da povuče svoj novi film sa FESTA u Beogradu. 

- Ovaj FEST je postao, dakle, jedna proteza za bivši FEST, koja je više nego lažna. Ja sam mu napisao da zato ne sudjeluje u tome. Drugo, to je sad preraslo u predizbornu Vučićevu kampanju. Da ne sudjeluje u tome, nema potrebe. 

On je vjerojatno, po onome što sam saznao, napravio vrlo dobar film. Baca bisere pred svinje. Nije potrebno da taj film preda Vučiću, da se on kiti s time u predizbornoj kampanji.

Na kraju razgovora Marković izražava nadu u snagu maldih i njihovu želju da nešto promijene. Kaže: „Ili će snage biti, ili nema nas!“ 

- Šešelj je tvrdio da sam ja ideolog njihovog pokreta. Ja kažem: "Nisam ja njihov ideolog. Oni su moji ideolozi na neki način." Ja sam otkrio nešto u tim ljudima što nisam znao da postoji. Nisam vjerovao. Djelovali su mi apatično i nezainteresirano. 

Sad sam odjednom otkrio strašan žar i želju da se živi ljudski. To će možda pobijediti.