Konzervator Joško Belamarić: Kako spomenik učiniti živim u tkivu grada?

Gostujući u emisiji Razgovor s razlogom ugledni konzervator i povjesničar umjetnosti Joško Belamarić govorio je, među ostalim, o tomu kako doživljava našu kulturnu baštinu i kakvo naslijeđe ostavljamo, zašto je važno čuvati splitski Pazar, te može li se stati na kraj betonizaciji i apartmanizaciji.

- To je priča o identitetu, a identitet se najbolje definira kao način kojim koristimo baštinu. Baština bi, i zaštita okoliša, ako hoćete, obično se doživljava kao stega, kao nešto što nas opterećuje, a zapravo, po mom dubokom uvjerenju, jest resurs višeg reda, istaknuo je na početku razgovora Belamarić.

Dodaje da se baština može vidjeti na primjeru Dubrovnika i njegove šire okolice, gdje je jasno da su oni koji su ga gradili znali nešto što nama danas izmiče, da su znali u kamen utisnuti svoju misao, svoj moral, da su se znali osloniti na ono što su naslijedi te da su radili s mišlju na one koji dolaze poslije njih.

- Nešto što je možda najteži problem, a kojega vidimo, pa nam se čini samorazumljivim, je pitanje nedozvoljene gradnje. Frapantan je podatak da smo mi imali u ovom zadnjem tzv. legaliziranju 850 tisuća zahtjeva za legalizaciju… To je neshvatljivo, smatra Belamarić.

Belamarić komentira kako znamo 'pozlatiti' gotičku palaču, Knežev dvor u Dubrovniku ili Vijećnicu u Splitu, no ono fino socijalno predivo koje je oko te arhitekture nam izmiče:

- Mene je, zapravo, nakon tridesetak godina rada u konzervaciji gotovo prestala zanimati priča o lijepoj formi neke bifore, barokne lođe itd. nego, zapravo, pitanje kako taj život na neki način fiksirati, kako taj spomenik učiniti dalje živim, u nekom živom tkivu grada, kaže Belamarić.

Belamarić se zalaže za zaštitu kulturne baštine po funkciji. On i članovi tzv. Splitske konzervatorske škole smatrali su da u tkivu povijesne jezgre moraju fiksirati točke u kojima život pulsira.

- Reći ću vam jedna primjer. Preko puta trogirske katedrale, u prizemlju palače Ćipiko, imate jednoga postolara… Kad sebi osvijestite činjenicu, to je vjerojatno zadnji postolar preko puta jedne povijesne katedrale, ne u Hrvatskoj nego u Europi… Prema tomu, za mene je fiksiranje tog sadržaja jednako važno kao i obnova čitave palače poviše toga, napominje Belamarić.

Još jedan od omiljenih primjera mu je splitski Pazar. Mnogima nije bilo jasno zašto je stavljen pod zaštitu:

- Po mom dubokom uvjerenju splitski Pazar je atribut povijesne jezgre jednako važan ka splitska Pjaca, smatra Belamarić.

Povijesna iskustva nam govore, nastavlja Belamarić, da je jedna od temeljnih odlika dobre arhitekture njena konvertibilnost, mogućnost da je prenamijenimo:

- Splitska Palača je klasičan slučaj. Vi ste imali palaču za jednoga koja postaje grad za sve, podsjeća Belamarić.

Problem današnje arhitekture je u tome što su to objekti koji se ne mogu prenamijeniti.

- Recimo, jedan dubrovački ljetnikovac: uzmite jedan ljetnikovac sa svim onim što se dogodilo od 1500. godine do danas, vi možete praktički u tri dana useliti u jednog. Sve vaše potrebe i osrednji arhitekt može na neki način oblikovati, kaže Belamarić.

Problem je i što je gradnja izgubila mjeru. Primjer je, recimo, Jelsa, koja danas gubi stanovništvo, a u ovom času projektira novogradnju na 240 hektara. Postoji i doktorat po kojem se Brač projektira po mjeri od 500 tisuća ljudi.

- Mi smo sada u tranzicijskom procesu. Nismo u stanju parirati toj gladi, pohlepi, naprosto zato što još nismo izoštrili vlastite poglede na ono što je vrijedno u tom prostoru, upozorava Belamarić.

Nadalje, tu je i pitanje kulturnih krajolika. U Hrvatskoj kulturnih krajolika imamo otprilike 8% površine. Slovenija, pak, ima 52%. Njemačka ima oko 30%. Primjerice, za upis Starogradskog polja u kulturni krajolik borba je bila vrlo duga i teška:

- Imate, dakle, jedan prostor za koji kažemo da je najbolje sačuvani i najstariji antički katastar uopće na Mediteranu… Što je tu fenomen? Fenomen je da nešto, opet se vraćamo na pitanje funkcije, 2400 godina živi u istoj funkciji… Ima li ikakvog razloga da to promijenimo? Vjerojatno nema. Svejedno je trebalo znate koliko napora da uvjerite čak i profesore povijesti umjetnosti da ima smisla zaštiti Starogradsko polje, da možda nije najbolje ideja da stavite aerodrom po sredini, napominje Belamarić.

Danas se promijenio i koncept zaštite. 1980-tih i 1990-tih godina konzervatorske ustanove su radile i djelovale zajedno. O spomeniku se razmišljalo multidisciplinarno:

- Cijeli problem je u tome što politika i svi oni koji gravitiraju spomeniku ne shvaćaju u kojoj mjeri konzervator može biti saveznik… Bez te edukacije svakodnevne, i preko televizije i preko svih ovih foruma itd., nema sigurno budućnosti za povijesnu baštinu, ističe Belamarić.

Što bi, kad je riječ o zaštiti kulturne baštine, volio vidjeti u dva grada koja osobito voli – Šibeniku i Splitu?

- Volio bih vidjeti svijest koja bi se digla do nečega što bismo mogli nazvat holističkim menadžmentom. Ja zaista vjerujem da vrijeme nama ide na neki način u prilog. Izgubit ćemo po putu još puno toga, ali vjerujem da će već gospodarski razlozi, imperativ da se nudi nešto što je autentično, nešto što je stvarno autohtono, ljude dovesti do toga da će o konzervaciji mislit gotovo filozofski, zaključio je Joško Belamarić.