Hrvoje Klasić: U ratnoj smo opasnosti od kada postojimo kao ljudski rod

Gostujući u emisiji Razgovor s razlogom povjesničar Hrvoje Klasić govorio je o tomu zašto nam povijest često nije "učiteljica života", prijeti li nam opasnost od novog velikog rata, je li uopće moguće predvidjeti početak rata, kako se nosimo sa sve više migranata i stranih radnika te koliko je ksenofobija u porastu. 

- Ja bih rekao da smo mi u ratnoj opasnosti od kada postojimo kao ljudski rod. Mislim da je povijest ljudskog roda povijest osvajanja, povijest ratovanja, povijest zločina, ako hoćete tako… Tako da to nije ništa novo, na zapadu ništa novo. Samo su se mijenjala sredstva, ciljevi su gotovo identični. Mijenjao se broj žrtava, mijenjao se način korištenja oružja i samo oružje, rekao je na početku razgovora Klasić.

Svijet u kojem živimo nije najopasniji svijet dosad i današnja situacija nije jedina kada je moguć neki veći sukob.

- Ja ne mislim da se mi trenutno nalazimo na nekoj velikoj prekretnici, da će se nešto drastično dogoditi. Ratovi koji trenutno traju nisu novi ratovi… Jedino me možda strah eventualne posljedice tog novog velikog rata. Da parafraziram Alberta Einsteina kada su ga pitali kako će izgledati Treći svjetski rat, rekao je – ne znam, ali znam da će se Četvrti voditi kolcima i kamenjem, ocijenio je Klasić.

Što se tiče stalnih poruka upozorenja o velikoj prijetećoj opasnosti, Klasić kaže:

- Prošle su dvije godine od rata u Ukrajini, rat se nije proširio. Imamo rat u Izraelu i Gazi, rat se nije proširio… Ja bih rekao da kad pratimo komentare bliske vojsci, uvijek se tu radi malo i o tom propagandnom efektu da bi u stvari vojna industrija, da bi vojska dobila na važnosti, smatra Klasić.

Može li se predvidjeti početak rata? Postoje neka obilježja, kaže Klasić, koja ukazuju kada bi nasilje moglo eskalirati u rat:

- Ja sam radio jedno istraživanje gdje sam usporedio što se govorilo u Berlinu krajem 30-tih godina i što se govorilo u Moskvi prije dvije i pol godine, u stvari vi vidite velike sličnosti, napominje Klasić.

Na primjer, govorilo se da svi Nijemci trebaju živjeti u jednoj državi, da treba osloboditi Nijemce koji žive u drugim državama, ismijavanje kada su mediji predviđali početak napada i sl. Isto je radio i Putin:

- Slične su argumente koristili. Svi Rusi trebaju živjeti u jednoj državi, druge države i nacije ne postoje, npr. Ukrajina, ismijavanje toga, aha, rekli ste da ćemo napasti Ukrajinu, a u stvari nismo je napali tada, ali su je napali mjesec dana kasnije, ističe Klasić.

Klasić naglašava kako nas povijest uči da ne zanemarujemo govor mržnje. On gotovo uvijek eskalira ako mu popuštamo. Tako je i s ratnim prijetnjama. Rat se može predvidjeti imajući na umu državnike koji svoje ime žele upisati osvajanjem, a ne kandidaturom za Nobelovu nagradu za mir.

Koja je razlika između 1914. i 1939. i danas?

- Svijet se promijenio. Govorilo se da je svijet Hladnog rata bipolaran, da imamo dva velika pola koja, samim time što postoje, su bili garancija nekakvog mira, jer se jedni drugih boje. To je Washington i to je Moskva. Međutim, raspadom Sovjetskog Saveza se počelo govoriti da svijet postaje multipolaran, dakle da sada imate i Kinu i Indiju, ali imate i EU. Međutim, politolozi u zadnje vrijeme koriste termin da je svijet danas apolaran, što znači da vi danas ne morate biti jaka država, moćna država s jakom vojskom da nekoga destablizirate, da napadnete neku zemlju, da uništite financijski. Vi danas možete biti Google, možete biti hakerska organizacija, možete biti teroristička organizacija itd., upozorava Klasić.

Je li nam u današnje vrijeme potrebna politika detanta, popuštanja, pokazivanja dobre volje i spremnosti na kompromis?

- Ja mislim, doista, da je sve u kompromisu i da je ta mogućnost da se odrekneš nečeg svog zbog toga da bi došlo do mira, da je to vrhunsko umijeće, kako u međuljudskim odnosima, tako i u međudržavnim odnosima, smatra Klasić.

- Velika većina ratova kad-tad završi nekim mirovnim ugovorom. I ja si uvijek razmišljam, ako je nakon toliko ljudskih žrtava, nakon toliko materijalnih žrtava na kraju ipak netko sjeo za stol, bilo da je priznao poraz, bilo da je išao na nekakav kompromis, zašto se odmah nije preskočilo taj period i odmah se reklo, 'ajmo do toga doći, kaže Klasić.

Tako je i s ratom u Ukrajini. Neko rješenje će se postići, smatra Klasić, samo je pitanje kada i nakon koliko žrtava.

Dolaskom migranata i stranih radnika, u našem se društvu također događaju promjene. Kako se nosimo s njima i zašto imamo sve više ksenofobnih ispada?

- Zapad i Europa i Amerika su nastali zahvaljujući migrantima, odnosno napredovali su zahvaljujući migrantima. 60-tih godina što bi bila Njemačka i gospodarsko čudo bili bilo moguće bez Turaka i Balkanaca? Ne bi bilo moguće, napominje Klasić.

Klasić ističe kako smo i mi 1990-tih bili narod migranata, izbjeglica i prognanika, a danas se susrećemo s, primjerice, Nepalcima koje gledamo svisoka:

- Danas kažemo, nisu nama tu Nepalci, mi smo tu ipak nekakva civilizacija. A kao, valjda, mi kad smo dolazili u Švedsku i Dansku, onda su valjda jedva čekali tamo da nauče nešto o kulturi od Hrvata s Banije, Like, Bosanske Posavine, kaže Klasić.

Zašto se mi prema strancima ne odnosimo onako kako su se Šveđani odnosili prema nama, pita se Klasić. Oni nam nisu konkurencija, neće nam naštetiti nego će pomoći gospodarstvu:

- Kad mi negdje idemo, onda bi trebali svi pasti u nesvijest jer dolaze kulturni Hrvati, a kad nama dolazi neko, onda će taj naštetiti našoj tisućljetnoj kulturi i više sad ne možemo čitati Krležu i ići na Ščelkunčika u HNK, ironičan je Klasić.

A što je s našim suočavanjem s prošlošću i prešućivanjem stvari?

- Ja sam upotrijebio termin da mi povijest koristimo kao samoposlugu. Ulazimo kad poželimo po ono što poželimo, ono što nam se u tom trenutku svidi, ostalo zanemarimo, kaže Klasić.

Suočavanje s prošlošću nije suočavanje samo s lijepim stvarima.

- 1990-tih se činilo da će se stvari promijeniti, no opet smo se s prošlosti počeli poistovjećivati na isti način – selektivan i tendeciozna. 'Good guys' su postali 'bad guys' i obrnuto. Opet smo dobili tabu teme, opet smo neke stvari počeli gurati pod tepih… opet smo počeli dijeliti zločince na 'naše' i 'njihove' i davati etničke predznake… A to ne smije biti tako, ističe Klasić.

Ne smijemo šutjeti ne samo kad je u pitanju prošlost nego ni šutjeti generalno u društvu.

- Ako imamo hrabrosti i volje obračunati se s nepravdom koja nas okružuje sada, onda nam to neće biti problem i u prošlosti, a za sve to treba kvalitetno obrazovanje, zaključuje Klasić.