Darko Marčinko: Ako netko ima potrebu za osvetom, u njemu postoji trauma

Gost emisije "Razgovor s razlogom" bio je pročelnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, prof. dr. sc. Darko Marčinko.

Govorio je o traumama koje se prenose s generacije na generaciju. Kakve posljedice ostavljaju na pojedinca, a kakve na društvo? Kako ih osvijestiti i razriješiti? Zašto smo u sve povezanijem svijetu usamljeniji više nego ikad? Otkud tolika mržnje u javnom prostoru, na društvenim mrežama, fasadama? Jesu li djeca danas izgubila autoritete? Mogu li nam zahvalnost, empatija i međusobna komunikacija pomoći da bolje živimo?

Transgeneracijska trauma je po definiciji prijenos traumatskih iskustava osobe koja je doživjela traumu, tzv. prva generacija, na drugu generaciju, to je generacija djece, i čak na treću generaciju, a to je generacija unuka prve generacije.

- Druga i treća generacija nije direktno doživjela traumu, ali oni doživljavaju posljedice traume koju je doživio njihov član obitelji, kaže prof. Marčinko.

U knjizi "Transgeneracijska trauma" prof. Marčinka opisano je više primjera kako se manifestira transgeneracijska trauma. U jednom od primjera, koji se tiče Drugog svjetskog rata, prva generacija doživjela je vrlo intenzivnu ratnu traumu koja se prenijela na sina. Sin je ima strahove vezane uz traumu koju je doživio njegov otac. Međutim, trauma se prenijela i na treću generaciju, odnosno na unuka.

- Ono što je dobro i pozitivno je da je psihoterapija omogućila članovima te obitelji iz druge i treće generacije da jednim dijelom poprave grešku te traume, ističe prof. Marčinko.

Ako moramo osvetiti naše žrtve, duboko smo traumatizirani

Američki psihijatar Vamik D. Volkan u svojim knjigama koje se tiču transgeneracijske traume kaže da većina ratova počinje sa sintagmom "idemo osvetiti naše žrtve".

- Ako mi moramo osvetiti naše žrtve, to znači da smo duboko traumatizirani, jer sama riječ "osveta" ukazuje na to da određene psihološke greške od ranije nisu razriješene.

Optimalno je rješenje za transgeneracijsku traumu, kaže prof. Marčinko, razumijevanje, suočavanje s elementima te traume i razrješenje.

- Sama činjenica da netko ima potrebu za osvetom, za uništavanjem drugih grupa koje su nanijele grešku njegovoj grupi, ukazuje na to da u njemu postoji trauma.

Da smo traumatizirani vidimo i po društvenim mrežama gdje vrlo često postoje jake polarizacije koje se ne tiču samo recentne prošlosti nego i razdoblja od prije mnogo godina. Stoga je bitno govoriti o tom fenomenu i educirati ljude da se znatan dio problema koje proživljavaju u sadašnjosti tiče njihove prošlosti, i osobne i obiteljske.

Važno je da traumatizirani govori o tome

- Vrlo je bitno razgovarati o transgeneracijskoj traumi, imenovati tu transgeneracijsku traumu, staviti je u fokus i tada neki odgovori u sadašnjosti mogu biti jasniji. Vrlo je bitno da kada osoba koja je doživjela neugodno, stresno ili traumatsko iskustvo govori o tome, kontekst bude za nju povoljan, kaže prof. Marčinko.

To treba biti među članovima obitelji i prijateljima koji mogu razumjeti tu osobu ili kroz stručne terapijske procese. Ako osoba govori o traumi, a ima osjećaj da je neshvaćena, negativne posljedice te traume mogu postati još veće.

- Ljudi olako koriste termin "trauma", a zapravo trauma je jedan od najkatastrofičnijih izraza u ljudskoj psihi. Trauma teškog stupnja vrlo često dovodi do teških oštećenja ličnosti, s jedne strane; oštećenja ne samo uma, mozga nego oštećenja tijela. Vrlo često jake traume stvaraju greške na razini spoznaja i spoznajnog funkcioniranja. Zato moramo biti vrlo oprezni kada govorimo o tome koji je kontekst izricanja tog traumatskog iskustva, naglašava prof. Marčinko.

Trauma nosi jedan psihološki mehanizam obrane koji se naziva disocijacija. Kada se osoba nalazi u jakom traumatskom iskustvu, tada se psiha brani i gura teške sadržaje iz pozicije svjesnog u sfere nesvjesnog. Međutim, emocionalni naboj koji nosi trauma i dalje tinja u osobi.

- Tako da je moguće da osoba razvije stresogene ili posttraumatski oblik poremećaja i puno godina nakon što je doživjela traumu. Naša psiha ima jednu neugodnu osobinu da sve pamti i onda ti sadržaji izlaze vrlo često, ne kada mi to želimo nego kada se stvore određene okolnosti, tzv. reakutizacije i kada se te stare rane otvaraju, onda dolazi do tih jakih emocionalnih reakcija, kaže prof. Marčinko.

Vrlo čest mehanizam obrane je šutnja

Kada je riječ o još uvijek živim traumama iz Domovinskog rata, prof. Marčinko kaže da je važno da se o tome govori na primjeren način, da se da pijetet žrtvama, ali da se oda i poštovanje ljudima koji su transgeneracijski vezane uz ta traumatska događanja.

- Na svu sreću, ljudska psiha i ljudski um imaju tu jednu dodatnu snagu da i u najtežim životnim situacijama ljudi mogu prevladati određene teške okolnosti.

Psihijatar Viktor Frankl, koji je i sam bio žrtva traume, oformio je psihoterapijsku metodu koja se zove logoterapija kojom je pomogao tisućama ljudi. Ta tehnika se bazira na riječi "logos" ili "smisao".

- I u teškim životnim okolnostima i u teškim traumama i u teškim stresnim situacijama bitno je raditi na pronalasku smisla.

Osoba koja je doživjela snažno traumatsko iskustvo brani se od tog iskustva. Vrlo čest mehanizam obrane je šutnja, koja štiti osobu od najezde negativnih emocija.

- Šutnja je nešto što se može razriješiti samo u optimalnim okolnostima, kao što su razgovori sa stručnim osobama i razgovori u okruženju ljudi kojima traumatizirani vjeruje. Smisao priče nije da traumatizirani priča po svaku cijenu, nego je bitno kako priča i kakav je taj kontekst.

Usamljenost je nova epidemija

U svijetu koji je povezaniji nego ikad prije i komunikacija lakša nego ikad prije sve smo usamljeniji. Svjetska zdravstvena organizacija je službeno objavila da je usamljenost nove epidemija u zapadnoj civilizaciji. Međutim, postoje razlike između usamljenosti i samoće. Samoća je nedostatak fizičkih ljudi u vlastitoj okolini dok je usamljenost nedostatak dobrih odnosa.

- Usamljenost ima četiri dimenzije. Na biološkoj razini usamljenost stvara procese unutrašnje upale. Velika istraživanja pokazuju da ljudi koji su usamljeni imaju veći rizik za razvoj depresije, čak demencije, kardiovaskularnih bolesti, a po nekim istraživanjima čak veći rizik za razvoj karcinoma. Psihološka razina usamljenosti je jedan problem suočavanja s nelagodnim emocijama. Ljudi koji su usamljeni se na neki način otuđuju od drugih ljudi, ali u konačnici i samog sebe. Neke možda stresne situacije su ih ponukale da smanje komunikaciju s drugim ljudima i da u jednom trenutku imaju nedostatak tzv. dobrih odnosa. Socijalna dimenzija usamljenosti pokazuje da su usamljeni ljudi oni koji se na neki način socijalno izoliraju. Ali bitna je i ova četvrta, duhovna dimenzija, dimenzija dubljih spoznaja autentičnih vrijednosti o sebi. Ljudi koji su usamljeni često imaju problem dubljeg smisla, navodi prof. Marčinko.

Zanimljivo je da je znanstveno dokazano da je usamljenost zarazna, pa ako se družimo u usamljenim osobama, imamo šansu čak 52 posto da ćemo i mi biti usamljeni. Osim što je zarazna, usamljenost je slična bolnom sindromu.

- Kada su davali analgetike, lijekove za smanjenje bolova ljudima koji su usamljeni, primijetili da je ta usamljenost bila nešto manja. Vidjelo se da iste regije u mozgu koje su bitne za bol reguliraju jednim dijelom i usamljenost, kaže prof. Marčinko.

Važno je raditi na zahvalnosti, empatiji i komunikaciji

Govoreći o mržnji, istraživanja pokazuju da je mržnja produkt nerazriješenih psihičkih konflikata i problema. Vrlo često se laički kaže da ljudi koji intenzivno mrze u nasilju pokazuju snagu.

- Psihoanalitička istraživanja i psihijatrijska pokazuju upravo suprotno. Nasilnici, ljudi koji pokazuju mržnju su vrlo često nemoćni ljudi. I taj oblik nemoći izražavaju kroz ponašanja koja se tiču mržnje i nasilja.

Svaki nasilnik i osoba koja intenzivno mrzi ima problem sama sa sobom i u situaciji gdje ne može razriješiti svoj unutarnji psihički problem, to prebacuje na druge ljude.

Kada je riječ o autoritetima, provode se istraživanja o vertikalnim autoritetima, roditeljima, učiteljima, starijim članovima obitelji, te horizontalnim, kada su djeca jedna drugima autoriteti.

- Društva koja imaju jače vertikalne autoritete vrlo često na jedan optimalan način mogu odgojiti zdraviju i samosvjesniju djecu. Djeca ne mogu sama sebe odgajati. Oni trebaju uzore i autoritete. Zato je bitno da odrasli shvate odgovornost koju imaju i da preko svog ponašanja, a ne riječi koju upućuju djecu, pokazuju kakav bi svijet trebao biti.

Na kraju, dr. Marčinko zaključuje kako rad na zahvalnosti, empatiji i komunikaciji u velikoj mjeri može pomoći da izgradimo bolje međusobne odnose, bolje društvo i da svatko od nas bude bolji čovjek.

- Ljudi koji su zahvalni žive ispunjenije živote i manje su opterećeni negativnim vrijednostima. Rad na empatiji, ne samo prema drugima nego prema samom sebi, može pomoći u boljem razumijevanju psiholoških mehanizama. I treće, komunikacija u velikoj mjeri može pomoći da bolje razumijemo naše psihičko funkcioniranje i da bolje živimo.

Cijeli razgovor možete pogledati u nastavku: