Leila Slimani: Govorim o onome što drugi skrivaju, ne želim da me vole

Gošća Razgovora s razlogom bila je jedna od najvažnijih i najčitanijih francuskih književnica Leila Slimani. Iskreno i bez zadrške objasnila nam je zašto identitet doživljava kao moralno i etičko pitanje. Kako je sebi odgovorila na pitanje – tko sam ja? 

Što nas više određuje, naš socijalni status ili nacionalni identitet? Zašto joj je kao inspiracija za trilogiju „U zemlji drugih“ poslužila vlastita obitelj i zašto je odlučila ispričati baš tu priču o Maroku? Kako gleda na imigrantsku politiku Europske unije i koje su greške integracije? Zašto joj nije važno da je drugi vole?

Leila Slimani ističe kao je oduvijek znala da želi pisati o svojoj obitelj – baki Alzašanki koja se zbog ljubavi preselila u Maroko. No trebalo joj je mnogo vremena prije nego što je shvatila zašto joj je potrebno da tu priču ispriča.

- Mislim da sam se u jednom trenutku u životu našla u situaciji u kojoj nisam uspijevala objasniti složenost vlastitog identiteta. Došla su vremena u kojima su društva postajala sve radikalnija, polariziranija. Imala sam osjećaj da moram odabrati između toga jesam li Francuskinja ili Marokanka, a cijeli život sam provela u pomiješanim i složenim identitetima. I nisam nikada trebala birati. Stoga sam imala potrebu vratiti se na sami početak i razumjeti od kuda dolazim, razumjeti povijest svojih bake i djeda, pa i povijest svojih roditelja, kaže Slimani.

Odrastanje u stranoj zemlji

Slimani kaže da nije uspjela odgovoriti na pitanje – tko sam ja, no razumije povijest koja je omogućila postojanje nekoga poput nje. Razumije tko je bio njezin otac i njegove snove. Razumije povijest svoje bake i njezine snove.

- Sada uspijevam shvatiti da sam dijete nekih neostvarenih snova, nekih ideala koji se možda nisu mogli ostvariti, ali još uvijek ne znam tko sam. To ne znam, a i sumnjam da ću ikad doznati.

Maroko koji više ne postoji

U zadnjem dijelu trilogije pod nazivom 'Ponijet ću vatru' piše o Maroku njezina djetinjstva. No to je Maroko koji danas više ne postoji. Upravo zbog toga je i željela pisati o njemu.

- Smatram da ljudi koji su živjeli u autoritarnim režimima, koji su iskusili život u diktaturama, mogu razumjeti o čemu govorim. Bila su to vremena kada nismo imali slobodu govora. Bila su to vremena kada smo se jako bojali, bilo je puno paranoje, kada smo se bojali da će nas drugi prokazati, pazilo se na to što se govori, pazilo se na prijatelje koje smo tada imali. Uostalom, bio je to režim koji se temeljio na proizvoljnom, primjerice, ako se jednog dana više niste dopadali moćnicima, a oni su odlučivali o vašoj sudbini i vi ste tako mogli izgubiti sve. Bila su to, dakle, vremena velike tjeskobe, ističe Slimani.

No istovremeno je u sjećanju sačuvala brojne pozitivne stvari. Kaže da je imala sretno djetinjstvo, živjela je u skladu s prirodom, kada bilo mnogo solidarnosti među ljudima. No isto tako kaže da nije poznavala pravi Maroko jer je pripadala buržoaziji. Zato u romanima često naglašava socijalni jaz među klasama.

- Moji roditelji su nas odgajali u mjehuriću. Što djelomično objašnjavam u knjizi jer je moja majka bila strašljiva, jako zabrinuta za svoju djecu i jako se bojala da će nam se nešto dogoditi zbog toga što smo djevojčice, zbog toga što smo bile pričljive. Uvijek se jako bojala da ćemo se dovesti u opasnost, da ćemo na ulici reći stvari koje mogu biti opasne. I zato što su moji roditelji željeli da mi ostanemo kod kuće, da čitamo, da učimo. I tako smo živjele kao u nekom odvojenom svijetu.

Intersekcionalnost identiteta

Smatra da nas društveni status mnogo više određuje nego nacionalni identitet. Određuje način na koji jedemo, način na koji se oblačimo, filmove koje ćemo pogledati, knjige koje ćemo pročitati, način na koji ćemo razmišljati…

- Danas postoji svojevrsna transnacionalna elita ili buržoazija koja se ne definira baš svojim nacionalnim identitetom, već se definira svojim načinom života. I možda je upravo ona dio problema. Trebamo razmišljati o načinu na koji se treba više ukorijeniti, međusobno se slušati, pogledati oko sebe. Možda smo previše živjeli tako da nismo gledali što se događa oko nas i da smo se zatvorili u društvenu klasu koja je presigurna sama u sebe. Ja sam pisala o buržoaziji, ali je istovremeno snažno kritiziram, kaže.

Osim socijalnih razlika, živimo u svijetu u kojem je vrlo važan identitet.

- Za mene je identitet moralno i etičko pitanje. Ne radi se o tome da saznam tko sam, već što činim, kakva su moja djela, kako djelujem na ovom svijetu. Jesam li dobra ili loša osoba? Koje vrijednosti branim? U što vjerujem? Ako želite saznati koji je moj identitet, kako djelujem na ovome svijetu, tada treba pogledati moja djela, kaže Slimani.

- Smatram da treba pronaći smisao u djelovanju, smatram da treba pronaći smisao u moralu. Svi trebaju prihvatiti činjenicu da je njihov identitet nešto što se gradi, nešto što se definira svaki dan. To nije nešto što uzmete, stavite pred sebe i kažete eto to sam ja. Ne. Svaki dan morate dokazivati što ste.

'Razboritost nema utjecaja, odnos prema istini se potpuno promijenio'

Živimo u vrlo nasilnim i teškim vremenima, kaže Slimani. Pisci, umjetnici, intelektualci imaju dojam da po tom pitanju ne mogu učiniti ništa. Razboritost nema nikakvog utjecaja, odnos prema istini se u potpunosti promijenio. Vrijednosti poput empatije, nježnosti, poštivanja ranjivosti drugih u potpunosti se preziru i izruguje im se. Smatra se da su humanisti i progresivci naivci i smiješni.

- Ja svakako snažno zamjeram medijima i politikama koji manipuliraju ljudima. Oni već godinama gledaju kako se približava opasnost i, usprkos svemu, oni manipuliraju kako bi imali više publike ili više glasova. Ponekad pristaju na to da govore o stvarima koje su nejasne i dvosmislene, pristaju na iskaljivanje na slabijima, pristaju na to da postupaju s migrantima kao žrtvenim jarcem i to je ono što me izjeda i jako ljuti.

Zato smatra da je važno zaštititi jezik, zaštititi važnost kulture. Znanje čini slobodnijim i snažnijim. Obrazovani čovjek, čovjek koji čita, moći će se bolje braniti u životu, bolje će moći uvjeriti nekoga, njime se neće moći lako manipulirati. Treba štititi empatiju prema drugima, kaže Slimani, staviti se u nečiju kožu i vidjeti da, iako neka osoba nije kao mi i drukčije razmišlja, s njom imamo zajedničko to da smo ljudska bića. Što se imigrantskog pitanja tiče Slimani naglašava jačanje ekstremne desnice koja upire prstom u imigrante kao drukčije.

- No, prije 40 godina, kada je gospodarstvo funkcioniralo i kada su ti ljudi, na koje se danas pokazuje prstom, gradili podzemnu željeznicu, meli ulice, radili sve građevinske radove pri gradnji zgrada, tada nitko na njih nije pokazivao prstom. Smatram da danas vlada veliko licemjerje u brojnim zemljama, govorim primjerice o Francuskoj, i da nisu sposobni priznati svoje vlastite pogreške i reći što smo učinili, što smo propustili učiniti da je integracija bila tako neuspješna.

'Ne sviđa mi se korijenje koje bi vas pribilo za tlo'

Ostati u nasilju, mržnji, preziru, u čistom rasizmu ne donosi nikome ništa dobro. To uništava cijela društva. I trebalo bi danas pronaći dobre političare koji bi bili sposobni pružiti nam nadu da možemo živjeti zajedno, kaže Slimani.

Govoreći o korijenima, Slimani kaže kako plovi između težnje da ih ima, osjećaji da ih ima također su snažni a s druge strane potrebni su joj manje geografski, a više emotivni korijeni.

- Imam dojam da ti korijeni u meni žive, da su u meni. Također imam osjećaj da korijenje puštamo cijeli život, cijeli život puštamo novo korijenje i ostavljamo ga posvuda pomalo. S druge strane, ne volim ideju o korijenju koje je takvo da vam onemogućava da se krećete, da napredujete. Ne sviđa mi se korijenje koje bi vas pribilo za tlo, korijenje poput zatvora.

S nama je podijelila i zanimljivu činjenicu da je u adolescenciji govorila da je Ruskinja. Rano je, kaže, počela gajiti strast prema ruskoj književnosti i kada ju je otkrila, željela je čitati samo ruske autore.

- I tada sam bila uvjerena da sam Ruskinja, odnosno, bila sam uvjerena da živim u Rusiji u 19. stoljeću i da sam taj svijet poznavala. Uistinu sam, kada sam čitala ruske romane, bila uvjerena da čitam knjige o svijetu koji poznajem. Osobito kada počela čitati Dostojevskog, a on je puno govorio o siromaštvu i bijedi, o društvenim razlikama. I kada sam sagledavala vlastitu zemlju, gdje su postojali problemi napuštanja sela, bijeda na selu, gdje su postojali društveni sukobi, imala sam dojam da govori o Maroku.

'Ne želim da me lajkaju, želim pisati'

Leila Slimani često u svojim romanima progovara o tzv. tabu temama. No kaže da, kada piše, nikada o tome ne razmišljam na taj način. Nikada svjesno ne piše o tabuima. Kada ste pisanju, kada ste u čaroliji pisanja, ističe Slimani, želite proniknuti u živote ljudi u njihovoj najskrivenijoj intimnosti i tada se uhvatite tema o kojima se u životu ne progovara.

- Rekla bih da to nikako nije pitanje moje volje, već imam dojam da je pisanje svijet za sebe i da je zaštićeno od licemjerja, od licemjerja svakodnevnog života, od strahova svakodnevnog života, od stida zbog kojeg ne govorimo o ovoj ili onoj temi. Jednom kada ste u pisanju, jednostavno želite podijeliti svoj stid, želite podijeliti svoje strahove, želite ispričati ono što ne možete ispričati u pravom životu.

Danas živimo u svijetu u kojem volimo da nas vole. No Leili Slimani to uopće nije važno. Važno joj je da je vole ljudi koji je poznaju, koji znaju čime se bavi i kako djeluje u životu.

- Ja se nikako ne želim dopasti ljudima, ne želim da me lajkaju. To me uopće ne zanima. Želim pisati, želim postavljati pitanja, želim izazvati nelagodu kod ljudi, želim izazivati rasprave, želim poticati ljude na razmišljanje, ali se ne želim ljudima svidjeti, zaključuje Slimani.

Emisiju pogledajte u nastavku: