Jasmila Žbanić: Gospodari svoje budućnosti

Gošća posljednjeg ovosezonskog Razgovora s razlogom bila je bosanskohercegovačka redateljica, dobitnica brojnih nagrada, Jasmila Žbanić. 

Tijekom razgovora bilo je riječi o njezinom novom dokumentarnom filmu "Blum – Gospodari svoje budućnosti". Prisjetila nas je tko je bio Emerik Blum i kako je uspio stvoriti veliku i uspješnu firmu Energoinvest.

Govorila je, među ostalim i o tomu koliko je danas razumljiva i važna Blumova poruka da ga ne zanima osobno zarada nego sudjelovanje u razvoju društva, kako pronaći nove ideje i vizije, zašto želi da film gledaju mladi ljudi, zašto misli da je važno da umjetnost progovara o traumama i tragedijama i zašto plače kad piše scenarije, te hoćemo li gledati nastavak filma "Quo vadis, Aida?" ?

Novi dokumentarni film Jasmile Žbanić "Blum – Gospodari svoje budućnosti" donosi priču o nekadašnjem direktoru jugoslavenskog giganta Energoinvesta Emeriku Blumu, koji je kratko bio i gradonačelnik Sarajeva. Energoinvest je radio na svim kontinentima, firma je zapošljavala 50 tisuća ljudi, imala 6 tisuća inženjera, pobjeđivala Siemens, donosila nove tehnologije, imala 11 znanstvenih instituta…

- To je bio čovjek koji je stvarno bio jedan veliki vizionar. Bio je, kao što kažu njegovi suvremenici, sto godina prije svog vremena… Imao je ideje koje se danas ostvaruju. Recimo, jedan čovjek iz Googlea koji je pogledao film je rekao: "Mislio sam da je Google dao neku novu ideju za poslovanje. Onda sam vidio da je Energoinvest to radio prije 40 godina." Emerik Blum je čovjek koji inspirira i dan danas, kaže Žbanić.

Emerik Blum je isticao da ga ne zanima osobno zarada nego sudjelovanje u razvoju društva. Nevjerojatno je to da je imao samo četiri puta veću plaću od portira. Takvi su, naime, bili propisi u Energoinvestu.

- Živio je skromno, u jednom trosobnom stanu. To je bilo sve od njegove imovine. On nije ostavio ništa nasljednicima, koji su također u filmu. On je bio čovjek koji je razmišljao uvijek kako profit koji Energoinvest ostvaruje može utjecat na to da se društvo uzdiže. Ulagao je jako puno u obrazovanje, u dobrobit radnika koji su imali, unutar Energoinvesta, mogućnosti da se liječe, da idu na godišnje odmore besplatno, da dobiju stanove besplatno, jer je smatrao da je čovjek najveći kapital jednog poduzeća, ističe Žbanić.

Mrzio je birokraciju

Blum je slao radnike na učenje jezika u London, školovao ih je u Americi na Stanfordu, MIT-u i sl. i oni su se vraćali u Sarajevo i Energoinvest jer su vidjeli budućnost u firmi i društvu.

- Emerik Blum bio je član CK KP-a. On je vjerovao u socijalizam u svakom segmentu. Naravno, mnoge stvari su ga sputavale i sprečavale, mrzio je birokraciju, mrzio je sve ono što je sprečavalo ideje, vizije... On je vjerovao u sistem samoupravljanja gdje svaki radnik ima pravo znati što se radi u kompaniji… Ono za što se Emerik Blum također zalagao je da samoupravljanje iziđe iz tvornica i da bude na svim nivoima vlasti, od lokalnih općina do republičkih, gdje se ljude pita što nam treba, napominje Žbanić.

Na žalost, nakon rata, s novom vlasti, nije bilo političke volje da se Energoinvest obnovi. Svjetska banka i strani faktor u BiH, kaže Žbanić, nije želio tako jake firme.

Ideja je da film najviše gledaju mladi ljudi

Žbanić ističe kako je njezina ideja bila da film najviše gledaju mladi ljudi. Naime, o socijalističkoj prošlosti se ili negativno govori ili je se uopće ne spominje.

- A za ljude koji danas žive u BiH i čija je vizija samo otići iz zemlje, da oni čuju da je to nekad bila zemlja u kojoj ljudi su se vraćali iz Amerike jer su mislili da je tu bolje, to je za njih potpuno nevjerojatno. Oni nikad nisu čuli o BiH kao o nekoj naprednoj, suvremenoj zemlji, nego čitav njihov mladi život je bio rat, konflikt, nacionalizam, nešto loše, smatra Žbanić.

U filmu se vidi kako je u to vrijeme, 1970-tih i 1980-tih godina, Sarajevo bio provincija. 88% žena nije znalo čitati ni pisati. S druge stane u Energoinvestu nalazimo žene direktorice, žene koje imaju jednaka prava i plaće kao muškarci.

- To je jedan model koji je bio uspješan. On se, naravno, ne može precrtati na ovu današnjicu, ali nam može otvoriti neke nove kanale za razmišljanje, što je to što se može ostvariti. Recimo, vrlo lako je donijeti zakon u kojem direktori ne smiju ostvarivati profit tisuću puta veći od profita radnika… Te stvari su vrlo lako primjenjive kada bi mi osvijestili da je to nešto što društvo treba tražiti, ustvrdila je.

"Quo vadis, Aida?" trebala bi dobiti nastavak

Filmovi "Grbavica" i "Quo vadis, Aida?" pokazuju kako se Žbanić bavi teškim ratnim temama. S filmske strane, kaže ona, to su najzanimljivije teme jer su vrlo dramatične, predstavljaju tabue koje treba osvijetliti s drugih strana.

- Kad imam neku temu, ona sigurno potpuno vibrira s mojim unutrašnjim ranama koje se još uvijek nisu sredile… Ja kad pišem scenarij, ako ja ne plačem dok pišem, onda ne mogu očekivati ni da će publika. Znači, moram proći kroz svaki lik i svaku patnju, otkriva Žbanić.

Iako je htjela obrađivati i neke druge teme, Žbanić kaže kako je vuče da govori o tragedijama. "Quo vadis, Aida?" trebala bi dobiti nastavak.

- Nastavak je priča o Aidi i o ženama poslije rata napravile stvarno jedan nevjerojatan evolucijski i civilizacijski pomak. Priča je inspirirana ženama i majkama Srebrenice i njihovom nevjerojatnom snagom i mudrošću da prođu kroz najteže stvari. Na žalost, opet mislim da je to film koji Europa mora pogledati jer ulazimo u jedan ratno – huškački vokabular i način razmišljanja… i to ne vodi ničem dobrom. Ovakva priča, koja je ženska strana rata, mislim da ljude ipak malo dozove da stave stvari u kontekst, zaključila je Jasmila Žbanić.