Ogresta: Dužnost je hrvatske države da o Vukovaru snimi film

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je filmski redatelj, doktor umjetnosti i redoviti profesor na ADU Zrinko Ogresta. Ovaj nagrađivani autor otkrio je zašto misli da je već snimio svoj posljednji film, je li razlog odbijanja njegovih scenarija to što su mu filmovi složeniji i 'teži', kako se u filmovima obračunava sa samim sobom te zašto je važno snimiti film o vukovarskoj bolnici.

Ogresta je nedavno rekao kako misli da je svoj posljednji film snimio i da mu je takva poruka poslana. Kaže kako to temelji na svojoj subjektivnoj procjeni. Ipak, dodaje da je u domaćoj kinematografiji dugo prisutan te da je, za naše uvjete, relativno puno toga snimio.

Bio bi nepravedan, kaže, kad bi rekao da nije imao priliku stvarati i snimiti ono što je želio:

- Ono zbog čega sam ja to izjavio je potaknuto samo jednom činjenicom koja mi se čini da nije tako irelevantna, a čini mi se, istovremeno, da se prvi puta kod nas pojavila – meni se dogodilo to da u zadnjih 4, 5 godina dva moja projekta nisu prihvaćena, istaknuo je Ogresta.

Sumnja u vlastite mogućnosti

Riječ je, kaže, o velikom poslu te da ništa ne bi bilo sporno u svemu tome da se projekti ne odbijaju autoru koji je u stvaralačkom zenitu, koji je za svoja zadnja dva filma dobio središnje pulske nagrade.

- Ta neka moja konkluzija da sam vjerojatno zadnji film već snimio proizlazi iz toga, ali i iz jedne druge, psihološke činjenice. Znate, kad potrošite, da tako kažem pod navodnicima, 3 - 4, godine života da napišete projekte i kad se oni ne realiziraju, vi zapravo dolazite u jedno stanje da počnete sumnjati možda u neke svoje vrijednosti ili mogućnosti, napominje Ogresta.

Hipotetski se, kaže, može pojaviti s nekim novim projektom, ali, pitanje je hoće li tog projekta biti, i ima li dovoljno stvaralačke snage. Trenutačno je, kaže Ogresta, nema.

Redatelje njegove generacije stavlja se po strani

Riječ je, dakle, o dva projekta, koja nisu prošla na javnim pozivima HAVC-a u više navrata. Objašnjenje zašto nisu prošli dobije se u obliku recenzije. No, ponekad se dogodi, ističe Ogresta, da se dobiju potpuno nesuvisla tumačenja.

- Nije jednostavno prepoznati u tekstu koji ćete dobiti hoće li to biti relevantan i dobar film. Danas mi se čini da se stvar počela svoditi na to da naši recenzenti mahom procjenjuju projekte na temelju njihovog scenarija. Dakle, oni dobiju tekst i taj tekst se nekome od njih čini bolji, gori, više im se sadržajno sviđa ili ne sviđa. Sve svoje argumente temelje na osobnom doživljaju takvoga teksta. Međutim, to je samo jedan od elemenata. Onaj ključni element je tko taj tekst i taj scenarij radi, komentira Ogresta.

Smatra da se redatelje njegove generacije stavlja po strani. Potpuno je prirodna smjena generacija, ali je neprirodno da se jedna generacija potpuno zapostavlja. Razlog odbijanja, misli, nije ni to što su mu filmovi možda 'teški'.

- Ja stvaram filmove koji su možda uvjetno rečeno malo složeniji, teži filmovi. Traže gledatelja misliti, suočavaju ih s nekim fundamentalnim životnim problemima. Međutim, riječ je o komunikativnim filmovima. Ja ne radim tzv. teški art, pa da sada gledatelj gleda filmove i pita se 'što je redatelj htio reći', upozorava Ogresta.

Kina - prostori za 'blockbustere'

Danas su se kina, reći će Ogresta, pretvorila u prostore za 'blockbustere' i ono što je film nekada bio, prestao je biti:

- To je jedno sociološko pitanje. U filmu je refleksija svega što se oko nas događa. Doslovce smo sve počeli doživljavati kao neku robu koja nas treba kratkotrajno zabaviti, zadovoljiti itd. Potreba da se neki sadržaji temeljitije obrađuju, promatraju, proučavaju se, na neki se način izgubila. Prema tomu, to je jednostavno slika današnjeg vremena, smatra Ogresta.

Sklonost društveno angažiranom filmu

Od prvih dana bavljenja filmom sklon je društveno angažiranom filmu. Zanima ga život oko njega, život sredine i sve se to reflektira u njegovim filmovima:

- Sve češća pozicija suvremenog, osobito europskog filma, jedna je pomalo, čak bih se usudio reći, narcistička pozicija autora gdje jedan veliki dio filmskih autora misli kako su oni sami, njihovi privatni problemi dovoljni da se o njima snimaju filmovi. Neki i jesu, svaka čast, ali po mom osobnom doživljaju to je postala jedna prevladavajuća situacija, osobito u dokumentarističkom filmu. Ja sam okrenut onom drugom. Promatram svijet oko sebe i čini mi se da je moja zadaća kao stvaraoca da taj svijet bilježim, kaže Ogresta.

U filmovima se, kaže, obračunava sa samim sobom. Zna polemizirati sa svojim svjetonazorskim odrednicama. Pita se je li ono što zastupa i u što vjeruje točno:

- Svaki moj film propitkuje neka moja etička i svjetonazorska uporišta. Dovodim ih, na neki način u pitanje, ali me to na neki način nikad ne izbaci iz tog mog svjetonazorskog temelja, napominje Ogresta.

Film o vukovarskoj bolnici

Već dugo ga zaokuplja tema vukovarske bolnice. Sudbina Vukovara je toliko važna i nezaobilazna za suvremenu hrvatsku povijest da je dužnost hrvatske države da o tome snimi film, poručio je Ogresta.

- Kinematografija je jednostavno preslaba da sama to snimi bez inicijalnog poziva Hrvatske kao zemlje… Da sam u nekoj moći, bio bih jedan od onih koji bi pokrenuo takav projekt, koji bi bio pozivni projekt, gdje bi Hrvatska, po mojem mišljenju, trebala napraviti pozivni natječaj za takav tekst, scenarij, koji bi vjerojatno animirao određeni broj stvaralaca i možda bi se dogodilo da mi, nakon nekog vremena, dobijemo relevantan scenarij o takvom događaju, ističe Ogresta.

Tehnologija mnogo toga promijenila u filmu

Danas se, s razvojem tehnologije, mnogo toga promijenilo u filmskom svijetu. Postavljaju se mnoga etička pitanja. Umjetna inteligencija može snimiti filmove čak i bolje od nekih autora:

- Ja još uvije spadam u onu generaciju 'hand-made' filmaša. Mi smo, mogu reći, film radili ručno. Danas je ta tehnologija otišla do te mjere naprijed da je pitanje je li način na koji mi prenosimo i neka filmska znanja na studente više uopće relevantan, zaključio je Ogresta.