Đorđe Matić: Danas nisu vremena muzike, nego ružne realnosti

Gost Razgovora s razlogom bio je pisac, pjesnik, esejist i glazbeni kritičar Đorđe Matić s kojim smo razgovarali o glazbi nekada i danas. 

Zašto misli da je rock 'n roll nastao čudom, a da je danas stvar muzeja? Kada je prestao biti avangardom, reakcionarnom umjetnošću i ostao bez ideja? Zašto je Arsen naš ključni autori i kako je oblikovao cijelu domaću rock scenu? Kako su jezik i identitet potaknuli najveću promjenu u pristupu glazbi? Zašto je kritičan prema mnogim današnjim glazbenim kritičarima? U kojim se prostorima umjetničkog rada mogu kretati naši pisci na Zapadu, a koje su im razine gotovo nedostižne? - pitanja su na koja je odgovorio u Razgovoru s razlogom.

Rock 'n roll je nastao čudom, kaže Matić. On se nije ni trebao dogoditi. On je produkt atomske generacije i hladnoratovska stvar.

- On je mogao nastati samo tada i samo ondje gdje je nastao. Mogao je nastati u kulturi koja nije bila opterećena kataklizmom Drugog svjetskog rata kao što je bila europska kultura tada. To se prenosi i na druge vrste umjetnosti. To je adornovsko pitanje – 'Ima li poezije poslije Auschwitza?' Amerikanci se to nisu pitali. Oni su sudjelovali, ali njihov kontinent nije bio ugrožen u tom smislu. Dakle, samo je tamo mogao nastati, kaže Matić.

Nadalje, rock 'n roll je čudo jer je spojio najniže svoje korijene i najviše. Spojio je doslovno narodnu glazbu Amerike. U harmonijskom smislu ono što su donijeli doseljenici iz Škotske, Irske itd., u ritmičkom smislu ono što su robovi donijeli iz Afrike, a s druge strane sve je glazbene trendove 20. stoljeća i žanrove uspio spojiti u sebi u tako malo godina.

- On se obnavljao i modernizirao i napredovao u tako malo vremena da je on, zapravo, u svojih 35 godina najakutnijeg postojanja stavio sve tendencije europske umjetnosti iz prošlih stoljeća, od renesanse, baroka, klasicizma, romantizma, modernizma. On je kao neka bastardna umjetnost i to ga je činilo čudesnim, smatra Matić.

Rock 'n roll je mrtav

Međutim, danas je rock 'n roll stvar muzeja, kaže Matić, jer nije bio namijenjen da traje. Mrtav je kao i sve avangarde. Bio je zamišljen kao pokret i glazba mladih. No vrlo brzo to je prestao biti. U trenutku kad su ti mladi počeli ulaziti u srednje godine, i počeli se baviti drugim stvarima, i to je dovelo do njegovog gašenja.

Rokeri postoje i danas, i danas postoji potreba da se svira određeni žanr. Međutim, svega onog izvanmuzičkog, što ga je činilo važnim, u današnjoj demokratizaciji nema.

- A s druge strane, on se muzički potrošio. On je sebe doveo do ekstrema davno već prije 35 – 40 godina. Kad u jednom trenutku se više ne pazi niti na ritmičku strukturu, niti na melodiju, niti na harmoniju, kad postaje čista buka, kao i sve avangarde dotjerali ste stvari do paroksizma, do kraja. Tu nema više što novo se izmisliti. Oni koji su ga najbolje pravili, kad je on bio najjači, to su ljudi koji su pripadali jednom sustavu, jednoj zemlji i jednom načinu razmišljanja koji je bio jedinstven, koji nije postojao nigdje. Kod nas, recimo. A ono što je bila sreća, za razliku od anglosaksonskih zemalja, je što su to bili obrazovani ljudi. Najbolji autori naše rock 'n roll muzike i muzičkih tekstova, to su ljudi koji su svi nešto studirali, koji su nešto znali. Dogodilo se to da toga više nije bilo, na žalost, ističe Matić.

"Svi najbolji bili su djeca Arsena"

Rock 'n roll se danas smatra jednom vrstom reakcionarne umjetnosti i uvijek je jednim dijelom bio vezan za tzv. napredne ideje, a osobito od 1960-tih postaje i društveno važna stvar.

- Ovdje je rock 'n roll dosta kasnio, ali kad je uhvatio taj korak, onda je pravio stvari koje su se mogle mjeriti sa svjetskim stvarima, to ja odgovorno tvrdim, čak ih je u nekim stvarima i nadmašio, kaže Matić.

Naši su autori bili, nastavlja, obrazovaniji nego vani. Imali su širu kulturu. Svi najbolji bili su djeca Arsena. Matić je i inače dosta pisao o Arsenu i istraživao ga te ga smatra našim ključnim autorom.

- Zato što je on uspio sebe pozicionirati tako, svjesno i nesvjesno, nekad to biraju muze, nekad su to vanjske okolnosti, da uključi u sebe i ono prije njega i ono što će on sam stvarati i oni koji dođu poslije njega. Dakle, on nije izmislio šansonu, ali on se postavio kao ključni šansonjer. Ali, na neki se način može reći da je izmislio pojam kantautora, govori Matić.

Svojim beskrajnim talentom i svojim beskrajnim obrazovanjem on je proširio i izražajne granice. Tematski je donio nešto što nitko nije donio:

- A to je da stavi sebe u centar. Prije toga se pjevalo apstraktno. Pjevači su donosili tekstove tekstopisaca, drugih, autori nisu pisali…. Arsen je pjevao o sebi. Mi smo naslućivali da su tu elementi biografskog… Sve najvažnije poslije njega, svi su njegova djeca – Bregović, Štulić, Đorđević, Predin, Šifrer, Bajaga itd.

On je oblikovao čitav jedan pogled na svijet, smatra Matić. Osim toga, kod Arsena je važan ironijski element i taj princip ironije ostao je do danas. Kao umjetnik, i kao čovjek koji osjeća svijet, kao pravi lirik i ironičar osjetio je stvari koje se događaju danas, iako do 1990-tih nema direktno društveno angažiranih pjesama.

Glazba kod nas postala beznačajna stvar

Što se glazbe općenito tiče, ona je u posljednjih 400, 500 godina, u najširem smislu, iscrpila sve svoje izražajne mogućnosti i tako došla do svojeg prirodnog završetka još u 20 stoljeću. Kod nas, pak, imamo i poetičku i društvenu krizu koje, kad se spoje, rezultiraju još jednom krizom. I tako je glazba kod nas postala beznačajna stvar:

- Pjesme koje su mi beskrajno značile, koje su bile mišljene, namijenjene za moment intimnosti; to čovjek kući sluša, promišlja svoj život, gleda formalne stvari – kako je stih postavljen, kako glazba... Sad idem negdje u neku trgovinu, svira ta divna balada tamo. To je pojeftinjenje, ono sakralno, ta aura, kako ju je Walter Benjamin zvao 1920-tih godina, uz ovaj sustav se potrošila. Dakle, nema ovo – mi sami s glazbom. Ona buba odsvuda, restorani, kafići, komentira Matić.

Glazba je kompleksna stvar, i kao društveni i kao poetički fenomen, a današnji glazbeni kritičari jednostavno nisu dovoljno kapacitirani za to; premalo čitaju, premalo znaju i nije im stalo. Nešto je i u prirodi posla, jer kritičar danas mora slušati mnoštvo ploča. Produkcija je ogromna i teško ju je pratiti.

- Da bi čovjek jednu stvar dobro upoznao i o njoj mislio i o njoj pisao, moraš provesti vrijeme, kao s osobom, kaže Matić.

Kod nas je glazba postala i identitetsko pitanje. Svjedočimo povećanom interesu za pjevanu glazbu na hrvatskom jeziku. Zagušeni smo sadržajima iz anglofonog svijeta. Osim toga neke su se ideologije potrošile i ljudi osjećaju da im je identitet ugrožen.

- Sad kad je sve dostupno, svi jezici svijeta, poglavito engleski, kad nam djeca gube naš jezik, vlastiti, materinski, odjednom se stvara nesvjesna potreba da se sluša glazba na vlastitom jeziku, jer je to jedini način kako se spajamo sa svojim identitetom, napominje Matić.

Thompson - glazba 'vrlo niske rezolucije'

Matić se dotaknuo i Thompsonove glazbe. Smatra je glazbom 'vrlo niske rezolucije', s niskim izražajnim sredstvima, harmonijski i ritmički skučenom, a tekstualno kičem. Glazba je to koja podilazi publici. Thompson je definicija kiča, ističe Matić.

- On je dijelom taj koji jest, mada nisam siguran da i on zna koji jest. To je, mislim, najveći problem kod njega. To je stvar, gotovo bih rekao, popularne psihologije. Ako se ti stalno busaš u prsa, ako stalno dokazuješ što si, jel' to govori da si siguran u svoj identitet ili je upravo tvoj identitet prilično krhak, jer inače ga ne bi tako dokazivao neprestano, smatra Matić.

Osobito naglašava da to nije pastirski rok, jer taj termin označava sasvim nešto drugo.

- Pastirski ne znači čobanski, seljački, to misle ove budale iz naše kritike. To je pastoralni rock. A pastorala je što, još iz doba renesanse – gradski ljudi koji odlaze u prirodu da bi se spojili s prirodnim silama koje su izgubili, koje nemaju više u sebi. Dale, to je pastirski rock, objašnjava Matić.

Vrijeme za kulturnu arheologiju

Matić se obrazovao u Amsterdamu i dugo je živio u Nizozemskoj. Bio je, dakle, stranac u tuđoj zemlji. O tome je napisao i knjigu "Niotkuda s ljubavlju". Kao pisac s ovih područja ističe kako mi, zapravo, ni ne pripadamo Zapadu. Zato što su naši pisci na zapadu uvijek pripadnici jedne grupe, etnije, nacije, sustava itd. Nismo, čak, izborili pravo na individualnost. Nitko se od naših pisaca nije ondje emancipirao.

Identitet, ratovi, komunizam, čekanje u redovima, 'jedna vrsta jogurta' - to su teme kojima se naš pisac može baviti na Zapadu. Druge su mu gotovo pa zabranjene.

Razgovor smo završili ponovo s Arsenom. Ako je 'sve bilo muzika', što učiniti da muzike bude više?

- To da shvatimo i postanemo svjesni koliki je korpus muzike napravljen u nekom periodu od 35, 40 godina i da je on i dalje neispisan i nedovoljno promišljen. Sada imamo vremena za jednu kulturnu arheologiju i sljedećih makar 20 godina… U ovom smislu, muzičkom, tekstualnom, kulturalnom i svakom drugom, toliko je toga, to je jedan ogroman korpus koji bi trebalo ponovo promisliti. I tu dolaze ljudi kao što sam ja, a ima ih još, zaključio je Đorđe Matić.