Marina Vujčić: Sigurna kuća ne postoji

Gošća emisije Razgovor s razlogom bila je književnica Marina Vujčić s kojom smo razgovarali o obiteljskom nasilju, temi njezinog romana "Sigurna kuća". 

Pitali smo je zašto smatra da sigurna kuća ne postoji? Kako su je mediji i društvene mreže potaknuli na pisanje romana o nasilju u obitelji? Zašto se u slučajevima femicida uvijek traži opravdanje za ubojicu, a žena ispadne kriva čak i za to što je ubijena? Je li predrasuda da se nasilje ne događa u obrazovanim, situiranim obiteljima? Koliko su njezin aktivizam i poremećene vrijednosti utjecali na to da počne pisati društveno angažiranu književnost? Zašto postoji 'žensko pismo', ali ne i muško? Kakav to 'kantun' vodi u Trogiru?

Obiteljsko nasilje uvijek je aktualna tema, pa je tako postalo i temom romana "Sigurna kuća". No ovdje nije riječ o klasičnoj priči, da muž ubije ženu, nego junakinja romana u ovom slučaju nakon dugogodišnjeg psihičkog maltretiranja u samoobrani ubije supruga.

- Odlučila sam se za tu priču zato što sam primijetila veliku razliku u tome kako se u medijima i javnosti predstavljaju slučajevi kad muškarac ubije ženu ili kad se, jako rijetko, dogodi da ona u samoobrani ubije njega, ističe Vujčić.

Prošle godine u Hrvatskoj je ubijeno 19 žena. No mi ne znamo imena njihovih ubojica; ne znamo ni njihov imena. Ali, cijela Hrvatska zna tko je Ana Magaš.

- Kad se dogodi takva situacija, onda ne postoji nikakvo razumijevanje za ženu kojoj se to dogodilo, ni u javnosti ni u medijima. Sjetimo se samo kako se pisalo o Ani Magaš. Nikad nitko nije napisao da je ona lijepo pozdravljala susjede, a svakom ubojici, počinitelju femicida, bi uvijek netko napisao da je bio uvijek spreman pomoći, ljubazan, lijepo je pozdravljao susjede i sl. To je bio razlog zašto sam počela pisati iz ove perspektive, ističe Vujčić.

- U slučajevima femicida u naslovima medija već se traži opravdanje zašto je on to učinio – previše ju je volio, nije mogao podnijeti da ga je ona ostavila ili je imao PTSP… To nije način da se piše o tome, kaže Vujčić, jer to nije senzacije, to je tragedija, to je ubojstvo. Još gore od toga kako se o femicidu piše su komentari na društvenim mrežama, gdje žrtva čak ispadne kriva što je ubijena.

Isto tako, kad žrtva napokon skupi hrabrost da prijavi zlostavljača, osobito nekog na položaju, sve ono što joj se dogodi nakon prijave njoj se čini gore od samog zlostavljanja te pomisli da bi bilo bolje da uopće nije prijavljivala.

- Nakon te jedne izjave u medijima gdje je žena zlostavljana poručila drugim ženama da šute i trpe, ja sam shvatila da nema natrag i da ja taj roman moram napisati, ustvrdila je Vujčić.

Vujčić smatra da sigurna kuća ne postoji jer sustav ne funkcionira kako treba. U Hrvatskoj, za početak, nema dovoljno sigurnih kuća i nisu ravnomjerno raspoređene. Pa tako ženu, primjerice iz Splita, koja je zatražila smještaj, šalju u Zagreb. No ako je žena zaposlena, ako ima djecu koja idu s njom u sigurnu kuću, ona mora ostaviti posao, grad, a djeca škole.

- Onda imate sigurne kuće gdje isključivo primaju ženu žrtvu nasilja, ali ne i njezinu djecu. Naravno, ni jedna žena ne želi ostaviti dijete s nasilnikom. Jako se često događa da žena zatraži smještaj u sigurnoj kući, da joj kažu da nema mjesta, da će joj se javiti kad se mjesto oslobodi, upozorava Vujčić.

Osim toga, često se žene ne informira da su u Centru za socijalnu skrb da su oni po zakonu dužni prijaviti nasilje policiji. Žena se vraća, kući, čeka smještaj u sigurnoj kući, a u međuvremenu joj policija pokuca na vrata i tako zlostavljač saznaje da ga je ona prijavila.

Čak ni obiteljske kuće nisu sigurne kuće. Ni junakinja romana "Sigurna kuća" ne nailazi na razumijevanje obitelji koja joj savjetuje da bude pokorna. Vujčić kaže da bi nasilja bilo puno manje kad bi zlostavljana žena znala da se uvijek može vratiti u roditeljski dom.

- Još uvijek, iako smo u 21. stoljeću djevojke i djevojčice odgajaju na način da je muškarac glavni autoritet u kući i da ona mora slušati svog muža, da mora prešutjeti, pretrpjeti ako je neka neugodna situacija, da mu ne smije uzvraćati i sl… Ako se takva žena nađe u situaciji obiteljskog nasilja, ako se i usudi obratiti svojim roditeljima, često se događa da će joj oni reći da je preuveličala stvar, da je u braku normalno da se ljudi svađaju… Još uvijek je rastava ta neka velika sramota kao neuspjeh za cijelu obitelj, napominje Vujčić.

Često žene ostaju uz zlostavljača. Tako i junakinja Marine Vujčić ostaje, iako ju je muž izbacio iz stana. Ostaje zbog svoje djevojčice, kaže Vujčić. No nije samo to razlog zašto žene ne odlaze:

- To je jedan odnos koji izgleda otprilike kao kad žabu stavite u hladnu vodu i uključite štednjak, i onda kad žaba shvati da se voda zagrijava i da treba izaći iz tog lonca, temperatura je već previsoka i ona više to ne može. To se događa i ženama. Zlostavljanje počinje od vrlo malih sitnica koje su naizgled minorne i ona još ne zna da je to samo početak puno ozbiljnijeg nasilja. Prije straha, koji se s vremenom povećava, glavni razlog zašto se žene ne povjere nekome i zašto ne zatraže pomoć je sram da su se uopće našle u takvoj situaciji i da su to sebi dozvolile, ističe Vujčić.

Postoji predrasuda da se obiteljsko nasilje događa samo među neobrazovanima, no psihičko nasilje se mnogo češće događa u obiteljima obrazovanih.

- Mene su čak i neke statistike iznenadile… 17% počinitelja femicida je s fakultetom, magisterijem i doktoratom. Najmanje ih je s osnovnom školom. Najviše ih je sa srednjom. I to je obrazovanje, je li, pita se Vujčić.

Obrazovani nasilnici su mnogo perfidniji, mnogo su vještiji manipulatori, mnogo bolje barataju riječima. Imaju karizmu, šarmantni su prema drugima. Takvo nasilje mnogo je teže vidljivo jer će tek nakon godina i godina psihičkog doći do fizičkog nasilja.

Osim obiteljskog nasilja, mnogo je pitanja i problema kada govorimo o pravima žena u našem društvu. Ravnopravnost između muškaraca i žena nikada nije u pootpunosti zaživjela. Ženin put, osobito u profesionalnim odnosima, mnogo je teži, više se mora dokazivati i sl. Tu su, naravno, i reproduktivna prava žena.

- U vrijeme kasnih 1980-tih, kad sam ja studirala u Zagrebu, ta su prava bila neupitna… Danas, desetljećima kasnije mi imamo situaciju da žena koja nosi plod za koji se zna da neće preživjeti, jer je bolestan, mora ići u Sloveniju obaviti pobačaj, kaže Vujčić.

To se događa jer je klima u društvu takva, vrijednosti su se poremetile, dodaje Vujčić. Nastupilo je vrijeme u kojem se Crkva jako miješa u život žena. Svjedoci smo već neko vrijeme molitelja po trgovima i njihovih zahtjeva vezanih uz žene.

Marina Vujčić osvrnula se i na pitanje ženskog pisma. U književnosti je i dalje narativ da postoji žensko pismo, no ne i muško.

- Znači, ono što pišu muškarci, to je književnost, a ono što pišemo mi žene, to se uvijek nekako proglašava ženskim pismom, s tim da taj pojam ženskog pisma nema ono značenje koje je imao u francusko feminističkoj književnosti 20. stoljeća, kad se i pojavio kao pojam, nego isključivo se odnosi na objašnjavanje činjenice da je tu knjigu napisala žena. I ja sam odmah na početku osjetila neku vrstu pobune protiv takvog čitanja književnosti. I to je razlog zašto sam ja napisala "Božu", roman koji je pisan iz muške glave, iz muške perspektive. I potpuno je muški roman, ako ga možemo tako zvati, ocjenjuje Vujčić.

Nakon nekoliko promjena mjesta života, a i radnih mjesta, danas u Trogiru Marina Vujčić vodi 'Kantun kulture'.

- Trogirani su mu se strašno razveselili… Evo, sad će biti u ožujku dvije godine da je centar 'Kantun kulture' otvoren. Neprestano imamo događanja. Imamo gostovanja kazališnih predstava, imamo čitateljski klub, kino, radimo predstave s mladima, koncerti… Još uvijek sam zahvalna da sam dobila priliku da u svom rodnom gradu, sa svim iskustvom u kulturi koje sam stekla kroz život, da sad mogu to donijeti u svoj rodni grad, zaključuje Marina Vujčić, napominjući da piše novi roman, i to o ljubavi te publicističku knjigu o tome kako preživjet kad se rodiš kao žena.