Kokan Mladenović: Kako je moguće da ponovo živimo srednji vijek?

Gost Razgovora s razlogom bio je srbijanski kazališni redatelj Kokan Mladenović, koji je u Dramskom kazalištu Gavella postavio novi autorski projekt "Carmina Burana".  

Živimo li danas u novom srednjem vijeku, kako što prikazuje njegova predstava? Koliko smo kroz stoljeća u svojoj srži ostali isti? Zašto smatra da kazalište mora ukazivati na devijacije svoga vremena i postavljati važna pitanja? Kakvo je stanje s kazalištima u Srbiji nakon njihove podrške studentskim prosvjedima? Zašto se Srbija nije suočila sa 'svim monstruoznim stvarima' koje je radila zemljama u regiji, ali i sebi samoj, i kakve su posljedice? Kako je postao 'kazališni nomad'? Zašto i dalje vjeruje da društvena borba i angažman imaju smisla? - pitanja su na koja je u Razgovoru s razlogom odgovorio Kokan Mladenović.

Aktualnost "Carmine Burane"

U Dramskom kazalištu Gavella postavljen je Mladenovićev novi autorski projekt "Carmina Burana". Riječ je o zbirci više od 200 srednjovjekovnih pjesama, vjerojatno nam najpoznatijih po kantati Carla Orffa koji je iz zbirke preuzeo 25 pjesama. Ti su tekstovi, pisani od 11. do 13. stoljeća, bili radikalno protiv ondašnje Crkve, vlastele itd. Pisali su ih golijardi, slobodni studenti koji su, stječući znanje, postajali kritični prema svijetu i tako bili prvi vjesnici renesanse, a ti se tekstovi, smatra Mladenović, tiču i nas danas.

- Tekstovi koji kažu tamo da 80 vlastelina prebogatih pod svojom čizmom cijeli poznati svijet, da Crkva odlučuje što je dozvoljeno, a što zabranjeno što se znanja tiče, da je sila, moć i oružje jedino što odlučuje o tome tko je kakav na svijetu, to neoprostivo sliči na svijet u kojem danas živimo; pa smo se odlučili provjeriti kako smo se mi to našli u novom srednjem vijeku, ustvrdio je Mladenović.

Mladenović je iznio još nekoliko primjera, od ondašnjih parfumera koji su se obogatili na pandemiji kuge, a koji neodoljivo podsjećaju na farmaceutsku industriju u vrijeme Covida, zatim križarski ratovi kojima je Karlo Veliki opravdao zaposjedanje trgovačkih putova Istoka, što opet podsjeća na sve što se danas događa u Ukrajini i na Bliskom istoku.

- Neki vlastelini iz San Gimignana u Toskani, gdje su one čuvene kule, zidali su te kule u nebesa iz puke sujete – tko je bogatiji i tko si može više priuštiti, dok se nisu srušile i pobile pola grada. To nama jako sliči na tu igru, gotovo djetinju igru faličke dominacije, između Bezosa i Elona Muska s tim raketama. Tko ima veću raketu i tko će je poslati dalje u Svemir, smatra Mladenović.

Postoji li platforma progresivnog svijeta?

Kako je moguće, pita se Mladenović, da smo pristali na to da je ovaj neoliberalni fašizam u kojem živimo završna instanca svijeta, da smo mi u tisućama godina evolucije i društvenog razvoja na kraju došli do toga da ponovo živimo srednji vijek, da smo robovi nekog novog kapitala, da sami sebi ukidamo slobode, da nam se sugerira što ćemo misliti i sl.

- Je li moguće da se neće pojaviti nijedna nova platforma nekog progresivnog svijeta? Mi više ne razmišljamo o tome kako se svijet može iz korijena promijeniti jer ovo, očito, temeljno ne valja. Nenormalno je da mi ovo smatramo normalnim… Nemoguće je da na globalnoj razini ne postoji nijedan pokret, za razliku od ovih agresivnih, koji su vrlo umreženi, koji će ponuditi neku kolektivnu nadu, kaže Mladenović.

Nikako ne možemo naučiti, dodaje, da svaku vlast doživljavamo kao servis. Mi ih plaćamo, oni su uslužna djelatnost. Oni trebaju realizirati ono što mi plaćamo da bi svijet oko nas bio bolji, da naša zajednica bude bolja, bogatija, sretnija i progresivnija, a ako nismo njima zadovoljni, jednostavno ih promijenimo.

- Mi sebi pravimo neku novu vlastelu koja vozi preskupe automobile, koja je staleški iznad nas, koja si dozvoljava da nas tretira kao pastvu, robove, što je meni potpuno neshvatljivo. A to ne pokazuje samo koliko su oni svi na toj političkoj sceni pohlepni, pokazuje koliko smo mi neskloni da sudjelujemo u kreiranju vlastitih života, ocjenjuje Mladenović.

Biti građaninom je ozbiljna i zahtjevna stvar, ističe Mladenović. To znači svakodnevno promatrati svijet oko sebe, reagirati na nepravde, provoditi građanske akcije, ispravljati svijet oko sebe. 

Teatar treba ponuditi novu društvenu platformu

Satira je bitni dio Mladenovićevog kazališta. Za razliku od nekih autora koji su direktni, Mladenović smatra da publika treba dobiti svoj kazališni čin, a da se kroz njega upozori na neke fenomene ili joj se sugerira neki stav. Omiljeni kazališni autor mu je Aristofan koji je napravio hrabre komade, rugajući se u lice ondašnjoj atenskoj vlasteli.

- Ta hrabrost da se rugate nekom tko je moćan i odlučuje o vašem svijetu i vašem životu, a da to opet bude nekako zabavna forma, nešto je što mene vrlo uzbuđuje i te predstave koje smo radili... Sve u svemu volim da to bude nešto što ima svoju zabavnost, svoju sceničnost, a ima neku jako ozbiljnu pouku, objašnjava Mladenović.

Mladenović smatra da kazalište uvijek mora ukazivati na devijacije svojeg vremena jer je, kaže, jedina umjetnost polisa, jedina umjetnost cjelokupne zajednice. Moć javne riječi izrečene na sceni je ogromna moć. I ta moć, za razliku od drugih umjetnosti, stvarno može nešto inicirati i promijeniti. Teatar je od nastanka pa do Gutenberga bio jedini masovni medij.

- Ranije nije bilo nikakvih informacija i teatar je bio taj koji ih je morao reći, prezentirati neke vrijednosti, neke platforme društva itd. A sad kad postoje tisuće dnevnih informacija koje neselektivno dobivate, od genijalnih znanstvenih otkrića do potpunih banalnosti, mislim da je upravo privilegij teatra da profiltrira kroz sebe što je presudno važno i vrednuje to, ponudi neku novu platformu društva, kaže Mladenović.

U Srbiji teška situacija za kulturu

Ipak, danas su kazališne predstave svedene na isplativ proizvod, a ne umjetnost samu, smatra Mladenović. Sve je manje vremena i sve manje sredstava da bi se napravio neki proizvod koji će se dobro prodati da bi se napravio novi proizvod. To ukida istraživanje, rizik, eksperimente u formi itd.

- Mi imamo 0,62 % budžet za kulturu, koji nije realiziran zbog protesta u Srbiji. Znači još je manji od toga. Kad netko napiše nulu u budžetu, on misli o vama da ste nula. To je vrlo jasno. Te vlasti ne znaju ništa o značenju obrazovanja i kulture za sudbinu jednoga naroda. Ili, pak, znaju pa namjerno rade narod sve primitivnijim jer, kako kaže naša sjajna spisateljica Vida Ognjenović, vjerojatno bi pametniji narod tražio pametnije vladare. Pa je ovo idealni odnos snaga, da to sustavno zaglupljivanje naroda omogućuje da oni vladaju beskrajno, ističe Mladenović.

Gotovo sva kazališta i mnogi umjetnici u Srbiji stali su iza studentski prosvjeda u Srbiji. Vlast je na to odgovorila ukidanjem festivala, ukidanjem natječaja za umjetničke projekte te radikalizacijom svega lošega i nametanjem toga vrijednost, gotovo su sve predstave obustavljene jer nema budžeta.

- Ne znam što bi nam se više trebalo dogoditi da Srbija kaže – stat će cijela zemlja. Očito neće stati i to je naš kapitalni poraz. To pokazuje do koje je mjere korumpiran i kompromitiran svaki segment društva… Zemlja je sasvim uništena. Jednostavno ne postoji ni jedan segment zdravog društva koji bi se nametnuo kao nositelj promjena, napominje Mladenović.

"Nama je normalno nedostupno"

Studenti su napravili veliku stvar, probudili su zemlju, ujedinili je. No to nije dovoljno da se vlast, kaže Mladenović, koja se golom silom drži, promijeni i da Srbija postane demokratska zemlja. Prosvjedi protiv Miloševića 5. listopada 2000. godine budili su nadu. Mladenović dodaje kako su bili uvjereni da je stvar gotova, da dolazi demokratska Srbija, članstvo u EU, normalizacija odnosa sa susjedima. No, na kraju nije bilo tako.

- I onda onaj kapitalni trenutak, ubojstvo premijera Zorana Đinđića koje je zaustavilo bilo kakav napredak Srbije i onemogućilo da se Srbija denacificira tj. da se Srbija suoči sa svim monstruoznim stvarima koje je radila i zemljama u regiji i samoj sebi… I to neraščišćivanje stvari je omogućilo da se ne samo ista politika nego i isti ljudi vrate na pozicije moći i odlučuju o našim životima, upozorava Mladenović.

Vapaj studenata Srbije je samo vapaj za normalnim životom, za redom, zakonom, demokracijom, slobodom medija itd. Iz perspektive onoga u čemu žive, to im se čini kao daleka utopija.

- Nama je normalno nedostupno, dodaje.

Zbog svoje kritike srbijanskog režima u 14 godina Mladenović je režirao tek četiri predstave.

- Ja ovaj moj izbjeglički status iz vlastite zemlje ne smatram nikakvom pretjeranom žrtvom. To je jednostavno cijena onoga što govorim i radim, ali neke cijene doista moramo platiti, ističe Mladenović.

Borba ipak ima smisla

Borba koju vodi kroz svoje predstave i umjetnički rad ipak ima smisla:

- Vjerujem da je teatar istinski važna umjetnost za jedno društvo. Mislim da smo mi neki čuvari vatre. To traje 2 i pol tisuće godina i mislim da smo jedna od rijetkih stvari koje nikakav AI neće moći zamijeniti nikada. To je živi kontakt s publikom. Ako se ta vatra zbog našeg angažmana ne ugasi, mi smo uspjeli u životu. Ako dodamo nešto svojeg, tek smo onda uspjeli. Što se društvenog angažmana tiče, mislim da je on nužan i normalan da bismo mogli sebe pogledati u ogledalu kad prođe neko vrijeme. Da znamo da smo rekli sve što imamo za reći i da smo se cijelim svojim bićem borili da se to promijeni, makar se i ne promijenilo, zaključio je Mladenović.