Vlaho Bogišić: Krleža nam je kazao – niste toliko dobri kao što biste željeli biti

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je leksikograf i književnik Vlaho Bogišić. Među ostalim, Bogišić je govorio o Konavlima, ambijentu koji ih određuje i mirisima koji se njima šire.

Kakva se književnost pisala u sobama i vrtovima Kneževa dvora u Pridvorju prije 400 godina? Zašto nema razlike između Palmotića, Bogišića i ekipe Razgovora s razlogom? U čemu je tragika života na granici, koji Konavljani žive stoljećima? Koliko se i kako Krleža čita danas? Zašto smo ga 'kanselirali' i što njegova djela poručuju današnjim čitateljima? - neka su od pitanja na koja je odgovorio Vlaho Bogišić.

Razgovor s Vlahom Bogišićem vodili smo u Kneževu dvoru u Pridvorju. Konavljani su svoj suverenitet čuvali tako da su imali punktove, mjesta s kojih se vladalo. Jedan od njih je i Knežev dvor koji su u samom središtu Konavala izgradili Dubrovčani kao sjedište svoje upravne moći.

- Napetosti su ostajale cijelo vrijeme dubrovačke uprave, međutim, Konavljani su sve dobro od dubrovačkog naslijeđa uzeli, pa i to da se ovaj prostor u središtu Konavala, s obližnjim samostanom, kako Konavljani kažu – manastirom, zadržali ne samo kao svijest nego i kao prostor razumijevanja vlastite suverenosti, rekao je Bogišić.

Kontinuitet života nisu prekinuli ni Osmanlije

Konavle su posebne po svom ambijentu Helade, kaže Bogišić i kontinuitetu života koji nisu prekinuli ni Osmanlije.

- Važno mi je kazati da Konavle u tom etnografskom i muzealnom smislu, premda je ovo svojevrsni muzej gdje razgovaramo, nisu toliko bitne. Nakit, nošnja, način na koji se kreće Konavlima manje je razumljiv nego ambijent koji određuje Konavljane i one koji takvima žele biti, objašnjava Bogišić.

A taj ambijent je ambijent Eskulapova vrta. Za kišnog vremena, već kada izađete iz aviona, kaže Bogišić, zapahnut će vas mirisi koji određuju život konavoskog čovjeka.

- Kad udare o konavoske stijene ti moćni valovi, postoji poseban pojam – zove se konavoski bat, onda to ne izaziva potrese samo u prostoru nego i u čovjeku, ističe Bogišić.

Palmotićev spjev o korupcijskoj aferi

U Kneževu dvoru prije 400 godina pisala se književnost. U njemu se nalazi spavaća soba Gundulića i Palmotića. Gundulić je u više navrata bio knez u Konavlima, a Palmotić je, na svoj način, možda i ključni tekst naše stare književnosti – "Gomnaidu".

- To je spjev koji je nastao ovdje u vrtu ovog kompleksa. On ga je, navodno, diktirao svome kancelaru koji ga je zapisivao. Pjesnik je bio uzrujan zbog starodubrovačke korupcijske afere oko nekih 'štica', daski koje su pronevjerene i on je sav gnjevan na nekog svog prethodnika, rođaka ili prijatelja napisao spjev, tekst koji odiše živim govorom i živom književnom matricom, povezanom s ozbiljnom poetičkom koncepcijom, napominje Bogišić.

Kada učimo o književnosti, ističe Bogišić, učimo ponosni na Marulića Bogobojaznog i Gundulića koji je spjevao "Suze sina razmetnoga" i "Dubravku". U konavoski manastir preneseno je s Dakse kod Dubrovnika veliko raspelo pod kojim je, kažu, Gundulić spjevao "Suze sina razmetnoga".

- Sve su to lijepe kulturno-historijske sličice, ali drama, šekspirijanska drama našega života, koju i sada živimo kao europsku priču o fondovima i o načinu na koji se pretapaju naše mogućnosti da opstanemo i budemo dostojni ondašnje gospodarske strukture, vidi se iz Palmotićeve "Gomnaide", dodaje Bogišić.

Konavle - tragika života na granici

Bogišić je u polušali rekao da se modreni Zagreb Konavala sjeti tek kada naši susjedi u Beogradu kažu da su, možda, njihove. Onda se i među političkom elitom i u medijima danima govori kako to nije točno.

- Nismo mi svoji po tome, i ne prakticiramo Hrvatsku kao Konavle zato što netko drugi, pa i nama bližnji misli da je on taj. Mi smo svoji po tome što su oblici života ovdje i onda bili identični kao sada. Nisu bili različiti. Ta vrsta sposobnosti da se prepozna i prostor i čovjek u tome prostoru kao kontinuitet u Konavlima je gotovo sakralna.

Konavle su prema Bogišiću jedna autentična, zatvorena zajednica koju, osim ljepote, karakterizira njihova tragika života na granici.

- Ta vrsta održanja vlastitog svijeta kao graničnog svijeta u Konavlima je uspjela zbog toga što se, vrlo vjerojatno – ali to je moguće samo literarno kazati, Konavle može zatrti samo tako da ih se iskorijeni. Nije zamislivo da bi se Konavljane moglo negdje preseliti, smatra Bogišić.

Krleža zarobljen, pa čak i 'kanseliran'

Osim Konavlima, Bogišić se bavio još jednom važnom temom kojoj je posvetio značajan dio svojeg znanstvenog rada, a to su život i djelo Miroslava Krleže. Smatra da je Krleža u hrvatskome društvu, kulturi i jeziku, do kojega mu je bilo i najviše stalo, zarobljen, pa čak i 'kanseliran'.

- Mi smo Krležu, kako bi Srbi rekli, 'skrajnuli' zbog toga, vjerojatno, što nismo razumjeli što je zapravo htio reći. S Krležom Hrvati nemaju problem na način na koji se to obično ističe, ideološki ili kulturni. Svi Krležini protivnici uvijek su tobože isticali njegov golemi talent, pa i oni među njima koji su ga htjeli skratiti za glavu… Krleža je jedan od nas, a mi na to nikad nismo htjeli pristati, jer nakon što je u Hrvatsku krenuo kroz Vučjak, izmislio je gospodu Glembajeve. Izmislio je nas onakvima, na svoju žalost, kakvi zapravo na lijep način jesmo, ocjenjuje Bogišić.

Pisac naše središnje misli, prema Bogišiću, kazao nam je da nismo toliko dobri kao što bismo kao ljudi, kao društvo željeli biti. Trebamo biti bolji i odgovorniji i držati se onoga što smo si zacrtali.

- I kad Krleža koji nije bio Konavljani kaže: "Takvi ste! A među vama je bilo i razbojnika i plemenitih ljudi, i svećenika i pisaca, i dobrih i zauzetih, obiteljski predanih ljudi i onih koji su rastvarali te obitelji"'. Svi oni su, ne kao književni likovi, mi. To Konavljani izvrsno razumiju, a to naša narodna zajednica ne razumije, kaže Bogišić.

Bogišić ne misli da su neki školski sustav, kurikulum ili neka politika doveli do toga da Krleža danas nije vidljiv. Kaže da se, zapravo, oni koji vode mlade ljude u život kroz studij boje Krleže.

- Ne da ga se boje kao kurikuluma, već ga se boje kao svoga rođaka. I radije predstavljaju ove druge, koji ne da Krleži nisu dorasli – Krleža ih je kao leksikograf i kao kulturni arbitar afirmirao - i Matoša, i Kranjčevića, i Držića i druge... Nije problem u tome, već je problem u tome što oni, dakle akademski svijet, ne bi da svoj program, kulturni i književni, tumače kroz Krležin moralni raster, napominje Bogišić.

Konavoski svijet kao svijet Finaca ili Islanđana

Vraćajući se ponovno Konavlima, Bogišić ističe da nikada neće zaboraviti dan kada je prvi put otišao iz Konavala. Kaže kako je, kao petnaestogodišnjak, kroz prozor automobila koji je odlazio gledao 'svijet koji završava'.

- Volio bih, i to je zdrava ambicija svakoga tko se želi stvarno baviti književnošću, da to o čemu, kada pokušavam književno govoriti o Konavlima, bude razumljivo ne samo u svjetovima koji su Konavlima slični, kao sicilijanski, nego i u svjetovima za koje pretpostavljam da su od Konavala bitno različiti, kao onaj na Islandu ili u Finskoj; želio bih da takav petnaestogodišnjak u Finskoj ili na Islandu, kad bi mu se prevelo nešto od ovih slika o kojima mi, zahvaljujući Vama, razgovaramo, imao bi razloga povjerovati, ako ne doći u Konavle, povjerovati u to da je njegov svijet na neki način i konavoski svijet, zaključio je Bogišić.