Tena Štivičić: Pisanje je bizaran i bolan način postojanja

Gošća emisije Razgovor s razlogom bila je dramaturginja i spisateljica Tena Štivičić, ravnateljica Drame zagrebačkog HNK. Otkrila nam je, među ostalim, kako se nosi s izazovima i kako doživljava kazalište, je li kazalište mjesto važne društvene kritike, zabave ili aktivizma, kako se nosi s različitim interpretacijama svojih djela te što misli o fenomenu kulture otkazivanja. 

Tena Štivičić nedavno je preuzela dužnost ravnateljice Drame zagrebačkog HNK što joj je, kaže, veliki izazov, vrlo odgovoran i sveobuhvatan posao.

- Mislim da je najveći izazov pokušavati biti dobar u svim tim stvarima u isto vrijeme, ali učim dosta svaki dan i mislim da savladavam stvari dosta dobro. Ali, mislim da me sada samo iskustvo može potvrditi ili demantirati, kaže Štivičić.

Ističe da ne voli govoriti o 'zadacima' kazališta, jer ta riječ u njoj izaziva zazor i da je u suprotnosti s prirodom kazališta. Ipak, kaže da bi zadatak bio taj da ljudi koji se bave kazalištem budu najbolji u tome što rade.

- Ljudi dolaze gledati kazalište jer dolaze gledati neko vrsno umijeće, dolaze gledati virtuoznost... Mislim da je to svakako zadaća, da se nikad ne ulijenimo i da uvijek pokušavamo izvući najbolje od sebe i da to umijeće koje prikazujemo bude nekako na najvišem nivou, smatra Štivičić.

Kazalište - mjesto društvene kritike, zabave ili aktivizma

Svi koji se bave kazalištem i pisanjem, bave se s pitanjima ljudskosti, duše, pitanjima čovjeka u ovom svijetu, čovjeka u društvu i pokušavaju ustanoviti gdje se nalaze u odnosu na procese u društvu, društveno uređenje i različite nepravde te na to pokušavaju dati neke odgovore, kaže Tena Štivičić.

- Ja mislim da ta autentična potraga za tim odgovorom i za tom istinom je ono što bi se moglo tumačiti kao naš zadatak, smatra ona.

Na pitanje je li kazalište mjesto važne društvene kritike, zabave ili aktivizma, Štivičić kaže da ne treba na zabavu gledati kao na nešto trivijalno. Kazalište svakako mora biti mjesto užitka, jer publika dolazi i uživati, a ne po dociranje i predavanja.

- Međutim, to autentično bavljenje kazalištem je bavljenje čovjekom u odnosu na društvo i u svojoj naravi čini mi se da istinito bavljenje kazalištem podrazumijeva i hvatanje u koštac sa situacijama društva koje rezultiraju onda i društvenom kritikom… Mislim da ima neku moć da sudjeluje kao dio 'zeitgeista', da zaista ima neku moć da sudjeluje u paradigmatskim pomacima u razmišljanju i promjenama u vrijednostima ili u obrani nekih vrijednosti, dodaje Štivičić.

Kazalište je prostor osvajanja slobode ili obrane slobode, obrane nekih vrijednosti i nekih načela, tako da u svojoj prirodi ima određenu aktivističku notu. No ono što u kazalištu treba postići je odgovorni i svjesni dijalog s publikom iz kojeg onda mogu proizaći i neki odgovorni postupci.

Pisanje - stalni proces preispitivanja

O tome kako nastaju njezine drame, Štivičić kaže da ona prva iskra vrlo često proizlazi iz neke rečenice koju čuje, koja joj se ukopa u misao i onda počne puštati korijenje. Oko tih rečenica kao klica se formiraju teme i širi kontekst drame.

- Na primjer, na početku mog života u Londonu, vozeći se u autobusu, zastali smo na jednom semaforu i gledali smo kako neki ljudi iskrcavaju stari madrac i ostavljaju ga na trotoaru. Jedan čovjek koji je bio pored mene u autobusu, uspostavili smo kontakt, i on je prokomentirao nešto poput: "London nije ničiji dom, zato nikome nije stalo do njega". I to je jedna rečenica iz koje je nastala drama "Fragile!"… Jedna drama je nastala iz rečenice: "Ponekad se pitam gdje ćeš biti kad čuješ da sam umro?", otkriva Štivičić.

Jednom prilikom Štivičić je rekla da je pisanje bizaran i bolan način postojanja. Pisanje nikada nije nešto što se radi rutinski, kaže. Sa svakom novom stvari koju piše postavljaju se iste dileme i sumnje u sebe. To je stalni proces preispitivanja.

- Sam postupak je bolan, a onda i rezultat je nešto što dajete na procjenu svaki put ispočetka cijelom svijetu. Izloženi ste neprekidnoj i neprestanoj kritici. A, osim toga, ste izloženi interpretaciji nad kojom autori imaju jako malo kontrole i ponekad nikakvog upliva. Međutim, ima nešto što se desi u toj živoj energiji, u toj živoj atmosferi kazališta. Na neki način nešto cirkulira između publike i pozornice što, čini mi se, ne događa u dijalogu između čitatelja i knjige, što mislim da se čak ne događa u dijalogu između filma i publike u kinu, što je toliko specifično i toliko je zarazno da je tome teško odoljeti kad jedanput doživite, komentira Štivičić.

Važno je pisati kroz žensku perspektivu

Dosta davno je, ističe Štivičić, osvijestila činjenicu da su u dramama tijekom povijesti protagonisti uglavnom muškarci i da se mi kao žene poistovjećujemo s protagonistima i da se ne poistovjećujemo sa ženskim likovima koji su uglavnom 'poštapalice na putu protagonista'. Zato joj je važno pisati drame kroz žensku perspektivu.

- Ženskih glasova je u kazalištu mnogo više, ženskog iskustva je mnogo, mnogo više nego što je to ikad bilo prije. A pogotovo je to slučaj u Hrvatskoj i balkanskom prostoru gdje su, zaista, žene autorice, redateljice, pa čak i u ovim nekim krovnim funkcijama različitih institucija zaista jako vidljive i preuzele su mnoga glavna mjesta, ocjenjuje Štivičić.

"Kultura otkazivanja'"

Još jedna tema o kojoj smo progovorili s Temom Štivičić je "kultura otkazivanja":

- Prozvati nekoga javno za neke reakcije, za neko ponašanje nije isto što i otkazati nekog. Čini mi se da se ljudi, najčešće muškarci, dosta često uzjogune oko tog prozivanja, a otkazati nekog znači nešto prilično ozbiljno i znači da takva osoba ostane bez mogućnosti djelovanja, rada, zarade, da joj je na neki način doslovno ugrožen posao, život, egzistencija, što mislim da se ipak često ne dogodi u situacijama kad se ljudi žale na kulturu otkazivanja, smatra Štivičić.

Takva je situacija kod nas, ali i na Zapadu se 'otkazani' često nakon nekog vremena počnu vraćati. Ta rehabilitacija se događa mnogo prije nego bismo očekivali:

- Ono što mene brine je ta psihologija mase koja kao da je na društvenim mrežama, gdje najčešće buja taj cijeli diskurs kulture otkazivanja… I čini mi se da se nešto dogodi u tom virtualnom svijetu gdje je uslijed fizičkog odmaka (prisutan) i odmak od odgovornosti za svoje riječi i postupke. I to da se ljudi nađu vrlo često metom ogromne količine verbalnog zlostavljanja, da su ljudi skloni pustiti s uzde svoju agresiju i da ne shvaćaju da to ima posljedice na mentalno zdravlje svih nas, napominje, Štivičić.

Pozicija ravnateljice Drame zagrebačkog HNK, Štivičić oduzet će joj mnogo vremena i njezino pisanje će, kaže, neminovno patiti. Ipak, neke projekte već je privela kraju:

- Ali mislim da će kazalište i ovaj posao preuzeti i već je preuzelo zaista sve moje vrijeme i kapacitete. Mislim da je teško ovaj posao raditi i pokušavati nešto povrh toga. Zaista je vrlo intenzivan, zaključuje Štivičić.