Ivan Lovrenović: Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je pisac Ivan Lovrenović. Govorio je o tomu zašto mu je bilo važno napisati roman 'U sjeni fantoma', kako je to kad se u čovjeku sukobe službena historija i njegova vlastita, o kakvoj 'kulturnoj cjelini' piše i govori te kakva je to 'dobra samoća'.

Komentirao je i problem našeg odnosa s Bleiburgom, zašto u svijetu njegova odrastanja ta riječ nije postojala da bi s vremenom postala jedan od važnih pojmova hrvatske povijesti, te zašto je toliko fasciniran zagonetnim nadgrobnim spomenicima iz doba turske vlasti u znaku bosanskog križa da je i o tome napisao knjigu. 

Ivan Lovrenović za svoj je roman "U sjeni fantoma" dobio nagradu "Gjalski". Roman se može čitati i kao ispovijest o Lovrenovićevoj obiteljskoj tragediji iako bi volio, kaže, da čitatelj knjigu doživljava izvan tog konteksta. Sve više mu je ideal srednjovjekovna književnost gdje je autor bio anoniman i gdje se čitatelj nije pita tko je djelo napisao.

- Prve neke inicijalne ideje, bolje reći nemiri, pa onda ideje iz kojih će se kasnije ta knjiga razvijati, mene su počele progoniti negdje krajem 70-tih godina prošlog stoljeća. Mene je počelo sve intenzivnije opsjedati razmišljanje o prokletstvu kolektivizma i o prokletstvu historije koju modeliraju ideološki kolektivizmi. Čitav taj naš 20. vijek bio je užasna orgija ideoloških kolektivizama, rekao je Lovrenović.

Sraz između dvije stvarnosti

Sve to čovjek 'pounutarnjuje' i proživljava kroz ono što mu je najbliže – svoju vlastitu historiju.

- I onda se tu rađa sraz između, kako bi se reklo, službene, propisane historije i one druge historije, koja nije napisana, koja nije priznata, koja ne postoji u javnom prostoru ni u javnom diskursu, ali je tebi silno važna jer je ti osjećaš u duši, osjećaš je u životu, osjećaš je u načinu na koji to tvoji bližnji proživljavaju i ponekad u škrtim naznakama komuniciraju. Sraz između te dvije razine, između te dvije – ako hoćete, stvarnosti, ljudske stvarnosti, to je nešto iz čega se stvorio taj primarni motiv da ja o tomu počnem misliti kao o nečemu što treba napisati, ističe Lovrenović.

Čovjek se ne smije predati ni jednom od ta dva demona. Ako se predaš demonu službene historiografije, kaže Lovrenović, prestaješ biti individuum, svoj čovjek i postaješ kotačić u stroju. Ako se, pak predaš demonu nepriznate historijske ljudske stvarnosti, onda postaješ "otrovano čeljade".

- Između ta dva demona treba izabrati gledište koje u punoj mjeri uvažava i jedno i drugo, ali se ne zadovoljava ni jednim ni drugim, nego traži neki svoj kut i put. Taj svoj kut i put moguće je naći isključivo u književnosti, smatra Lovrenović.

Kako je došlo do Bleiburga?

Glavni junak romana traga za svojim ocem koji je nestao u poraženoj vojsci. On oca i njegov izbor ne pokušava opravdati nego ga želi upoznati.

- Pokušaj razumijevanja čovjekovih motiva, konteksta - na to bi se mogao svesti napor da se stvar pokuša iznutra doživjeti, pokušati razumjeti ljudske geste, napominje Lovrenović.

Kako piše u romanu, u kući njegova junaka nije se spominjala riječ Bleiburg dok je, s druge strane, Lovrenović o tomu puno pisao.

- Pojam Bleiburg i sama riječ Bleiburg, barem u svijetu u kojem sam ja odrastao, naprosto nije postojala, nije bila u upotrebi. U upotrebi su bili drugi pojmovi koji su u mom doživljaju imali to teško značenje. Koji su to pojmovi? Dva su: jedan je pojam povlačenje. Ja sad ne mogu objasniti, a i neću, koliki spektar tegobnih značenja je imala ta riječ. I druga riječ – Slovenija, jer se išlo u povlačenje preko Slovenije, kaže Lovrenović.

Bleiburg je, kaže, u njegov svijet došao kasnije, no oduvijek ga je zanimalo kako je došlo do Bleiburga, koji se već uobičajeno naziva 'najvećom tragedijom hrvatskog naroda' i oko kojeg se plete teški žrtvoslovni diskurs. Bleiburg je posljedica nečega, no što je do nje dovelo?

- Nema jednog odgovora i nema jednostavnog odgovora… Ali mogu reći ovo – taj uzrok, u krajnjoj liniji, sadržan je u postojanju četverogodišnje NDH, sa svime što je ona nosila u sebi, što je radila, kako je postupala, na kojim temeljima je počivala, ideološkim, etičkim, političkim… I ja do danas nisam zadovoljan načinom na koji je javni hrvatski diskurs izašao na kraj s tim uzrocima, ustvrdio je Lovrenović.

Novi koncept nadgrobnog spomenika

Još je jedna zanimljiva Lovrenovićeva knjiga – "Bosanski križ". Riječ je o nadgrobnim spomenicima koji su počeli nastajati prije 500 godina, u trenutku kada se u Bosni smjenjuju sistemi. Propada srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, a nastaje potpuno nov civilizacijska shema s Osmanskim carstvom i islamom kao dominantnom religijom i ideologijom. No preostaju i druge konfesionalne komponente – i katolici i pravoslavni, kasnije i Židovi.

- U prethodnom periodu za Bosnu su općenito bili karakteristični kao pogrebni spomenici stećci. I bili su općenarodni. A sad dolazi do diferencijacije. Islam donosi bašluke, nišane. A u jednoj relativno maloj regiji srednje Bosne zbog nečega nastaje novi koncept nadgrobnog spomenika. On donosi koncept uspravnoga monolita u formi koja stilizira križ i ljudsku figuru, kaže Lovrenović.

U katoličkom svijetu srednje Bosne taj se spomenik kao forma, kultni objekt i kao umjetnina zadržao sljedećih 500 godina nakon stećaka.

- Ključna motivacija s kojom ja prilazim ovoj kulturi nadgrobnih spomenika je njihova umjetnička vrijednost, dodaje Lovrenović.

Bosna kao jedna kulturna cjelina

Kada govori o Bosni, Lovrenović ne govori o podjelama nego o jednoj kulturnoj cjelini. Na tom malom bosanskom prostoru, kaže Lovrenović, imamo prisutnost, barem u tragovima, triju civilizacijskih krugova – bizantskog, zapadnokršćanskog i osmanskog, islamskog koji su se tu dodirnuli, proželi...

- I to je jedna igra - historijska, civilizacijska, kulturna, ljudska, koja je mene silno zanimala uvijek, ali ne samo kao predmet izučavanja nego kao vlastiti život, obašnjava Lovrenović.

Nažalost, surova bosanska stvarnost i surovi tumači te stvarnosti uvjeravaju nas da ta prožetost danas nije moguća i da nije nikad ni postojala. Lovrenović smatra da, iako je na kulturni život u Bosni pala 'užasna neutronska bomba', nije do kraja uništila te elemente cjelovitosti.

Povlačenje u 'dobru samoću'

Lovrenovićeva izjava "Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“ često se spominjala i izazivala različita objašnjenja.

- Bosanac, pa naravno da sam Bosanac. Ja sam svjestan da je to danas politički prokazan pojam. I to kod svih. Hrvati u Bosni neće reći da su Bosanci, Srbi nipošto, ali ni Bošnjaci, muslimani, neće da su Bosanci, jer oni su osvojili svoj nacionalni identitet. Oni su Bošnjaci. To je u redu, ja to poštujem. Ali, životna stvarnost koja je, valjda ćemo se složiti oko toga, ipak istinitija i važnija nego bilo kakav politički konstrukt, ona govori drugo. Ona govori da u toj zemlji žive ljudi koji se u spontanim manifestacijama svog nekog osjećaja i komunikacije društvene ponašaju potpuno jednako, smatra Lovrenović.

Ta 'niska' razina ljudskog postojanja, komuniciranja, načina na koji se živi i sudjeluje u nekim zajedničkim ritualima, kaže Lovrenović, to nije ništa drugo nego bosansko.

- Ja sam na taj način Bosanac, a unutar toga sam Hrvat. Ali, dakle, nisam samo Hrvat. I meni je to odlično! Što bi bio samo Hrvat, pita se Lovrenović.

Malo je onih koji će taj njegov stav prihvatiti kao nešto važno. Zato se povlači u svoju 'dobru samoću'.

- Samoća sama po sebi nije stvar kojom bi se čovjek nešto zanosio. Na kraju krajeva samoća počinje da graniči s bolešću. Ali, dobra samoća je nešto drugo… Dobra samoća je najbolji oblik života individualnoga jer podrazumijeva da je to u osnovi aktivan život, zaključio je gost emisije Razgovor s razlogom Ivan Lovrenović.