Zašto Rade Šerbedžija nikada ne gleda svoje filmove?

U prvoj emisiji treće sezone Razgovora s razlogom gostovao je glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija. Među ostalim, pitali smo ga je li gluma doista 'nesretna i prokleta profesija', zašto mu nije bila prvi izbor, zašto ne gleda svoje filmove, je li dužnost umjetnika da bude, u neku ruku, disident, te zašto ne voli govoriti o ratnim vremenima.

- Bilo čim da se baviš, težiš doći do suštine stvari, do bitnoga nečega. Da li pišeš pjesmu, da li praviš predstavu, da li praviš najbolji crni rižoto na svijetu, da li gajiš prijateljstvo – potrebno je doći do suštine. Odgovoriti sam sebi na bitna pitanja – zašto to radim, odgovara Rade Šerbedžija na pitanje zašto je 'uvijek i jedino važna suština' o kojoj piše u svojoj knjizi "Do posljednjeg daha".

U toj potrazi za suštinom važni su i ljudi. Glumac, kaže Šerbedžija, ovisi o svom partneru te je uvijek uživao u dijalozima, interakciji s partnerom. Kad se naiđe na pravog partnera, to je onda cijela suština i čar posla koji se naziva 'glumačka umjetnost'.

"Nesretna i prokleta profesija"

Kaže da je društven čovjek, voli se družiti s ljudima, no nije mu strana ni samoća.

- Ne razmišljati ništa. Ne bivstvovati, i to je divno, kaže Šerbedžija.

Dodaje da je "grozno ne uspjeti u životu":

- A u ovoj profesiji (glumi) je užasno ne uspjeti u životu. Jer u drugoj profesiji ako ne uspiješ u životu, možeš sam sebe zavaravati da je to netko drugi kriv. U ovoj profesiji ne možeš, jer se sve vidi na sceni, objašnjava Šerbedžija tvrdnju da je gluma "nesretna i prokleta profesija".

Ističe kako nije želio biti glumac. Želio se baviti književnošću koja je bila njegova prva strast i možda predavati kao profesor u nekoj gimnaziji ili sveučilištu. Druga strast mu je bio nogomet, a tek onda gluma.

Tek je na Akademiji zavolio glumu

Spletom životnih okolnosti završio je u Zagrebu na glumačkoj akademij:

- Tek onda kad sam krenuo na Akademiju, tek onda sam to nekako zavolio. Kad sam gledao super glumce neke, recimo Fabijana Šovagovića, Vanju Dracha, Izeta Hajdarhodžića, Ljubu Tadića, onda mi se svijet otvorio, onda sam poželio biti kao oni, napominje Šerbedžija.

Nakon mnogih odigranih uloga, što bi rekao koji je u stvari on?

- To je onaj esej Borgesov o Shakespeareu, kad dolazi pred Boga i kad kaže: 'Gospode, ja koji sam bio toliko njih želim biti samo jedno, ja sam.' A Bog mu odgovori: 'Ni ja nisam ja. Ja sam ja i mnogo drugih', odgovara gost emisije Razgovor s razlogom.

Smatra da pravi odgovor na to pitanje postoji u našem djetinjstvu, da smo već u djetinjstvu predodređeni da budemo nešto i da smo obilježeni nečim što je samo naše.

Zašto nikada ne gleda svoje filmove?

Kaže kako nikada ne gleda svoje filmove. Čini mu se to neprirodnim, jer točno zna kako je izgledao koji kadar. Isto tako, kaže, zna kada je pogriješio.

- Glumačka umjetnost u filmu je krupni kadar. Znači, to je tvoje lice, koje pripada samo tebi. Ponekad tvoje lice i bez neke namjere govori samo za sebe nešto. Boja tvojih očiju, način na koji gledaš, koliko puta trepneš ili zatvoriš oči. I zato je krupni kadar najvažnija glumačka umjetnost. Jedina, zapravo. I to je nešto što mene zanima u filmu. Ali je isto paradoks, ne volim se gledati, kaže Šerbedžija.

Kad se govori o njegovoj međunarodnoj karijeri, kod nas se obično spominju ruski negativci koje je glumio. No glumio je i mnogo drugih uloga koje kod nas nisu prikazane.

- Ti znaš što si i znaš tko si. Kako je rekao Burić Zlatko: 'Ajde ti glumi Rusa u Hollywoodu!' I to je jako dobro. Pa što ja da glumim? Ne mogu ja glumiti Amerikanca kad nisam Amerikanac. Koliko ima velikih hollywoodskih glumaca koji su igrali pozitivce?... Ja sam, zaista, najveće svoje filmove vani, uloge, odigrao pozitivce, komentira Šerbedžija.

Protiv svakog rata i svakog nacionalizma

Kad je počinjao rat na našim prostorima, Šerbedžija je otvoreno govorio protiv rata. Mnogi su to krivo protumačili, no on je smatrao da su javne osobe trebale još snažnije govoriti protiv rata.

- Ja o tome ne volim ni govoriti, znate… Ja ne želim o tome govoriti. Ja znam da ništa nisam učinio, ama baš ništa, nikome nažao niti što bi doprinijelo bilo čemu. Ali, jednostavno uz neke stvari nisam mogao, a bio sam definitivno protiv rata kao takvog. Svakog rata i svakog nacionalizma. Tu ne možeš opstati. Jer kad je rat, ti moraš odabrati stranu… Nećemo o tomu. Ne volim o tome ni misliti, kaže Šerbedžija.

Odlazak s ovih prostora za njega je bilo jedino rješenje:

- Ali nikada nisam otišao zauvijek jer sam znao da se stvari moraju promijeniti. Jer sam znao da u tim istim zemljama, u Hrvatskoj gdje sam rođen, u Srbiji u kojoj sam živio, u Bosni u kojoj sam radio, svugdje, da ima toliko divnih ljudi, toliko divnog svijeta. Osim toga, moja rođena djeca su Hrvati. I moj sin Danilo, majka mu je Hrvatica, i Lucija, dodaje Šerbedžija.

Kad se čuju ratne trublje, kaže Šerbedžija, nema vremena za objašnjavanje:

- Kome ja mogu objasnit nešto, a njegovo dijete je pogodila granata naroda kojem ja pripadam?!... Ja sam duboko svjestan toga i žao mi je toga… Vrlo malo je takvih ljudi kojima se dogodi takva neka strašna nesreća i da mogu prijeći preko toga i da mogu ponovo normalno razgovarati s nekim drugim ljudima koji nisu ništa krivi, a pripadnici su ovog ili onog naroda koji je njemu nanio zlo, napominje Šerbedžija.

Dužnost umjetnika

No slaže se s Miroslavom Krležom da je dužnost umjetnika da bude na neki način i disident, pa pomalo čak i defetist u odnosu prema autoritetima i vlasti, da je dužnost javnih osoba da progovaraju o nekim velikim problemima.

- Ja kad sam bio najpopularniji u toj Jugoslaviji, po anketama svim, i tad sam uvijek nešto pričao što ne treba… To je bilo u doba kad sam ja na neki način javno branio Miku Tripala i Savku. Ne samo njih u Hrvatskoj nego i Latinku Perović i Nikezića Marka u Beogradu, i liberale, jer sam osjećao, recimo kao intelektualac, mladi čovjek, umjetnik, da se nešto mora u toj jednopartijskoj državi mijenjati, podsjeća Šerbedžija.

Zato smatra i da je važna provokacija u umjetnosti. Svaka umjetnost mora biti provokativna, mora postavljati pitanja, mora pokušati davati odgovore.

- Umjetnost mora biti avangardna. Mora, kako kaže Shakespeare, pokazati svijetu njegovo pravo lice u ogledalu, dodaje on.

Šerbedžija - novi Fulir

Uskoro se vraća na tv ekrane, na Hrvatsku televiziju, u seriji Vinka Brešana "Dnevnik velikog Perice". Bit će to povratak nakon tridesetak godina:

- Jako mi se svidjela ta serija. To sam slučajno počeo gledati, gledala je moja Lenka, i u jednoj noći smo odgledali sve epizode. Divno režirano, divno napisano, divni glumci. Baš sam bio oduševljen. I onda je Vinko Brešan došao na ideju da ja budem novi Fulir, otkriva Šerbedžija.

Svojevremeno je Šerbedžija napisao kako si glumac, kad-tad, jednoga dana, mora priznati što je učinio. Je li si on već priznao i je li zadovoljan učinjenim?

- Izet Hajdarhodžić, koji je uz mojeg profesora Kostu Spajića, bio moj drugi profesor, rekao mi je jednom: 'Glumac na kraju može reći da je bio uspješan glumac ako može nabrojati tri uloge s kojima je zadovoljan.'… Ja mislim da sam odigrao tri uloge, zaključio je Rade Šerbedžija.

Emisiju "Razgovor s razlogom" urednice i voditeljice Morane Kasapović emitiramo utorkom navečer na HRT 1, a možete je pratiti i preko multimedijske usluge HRTi u čijoj su videoteci ova i prethodne emisije.