Ivana Bodrožić: Kultura je i dalje najvećim dijelom mačistička

Spisateljica i pjesnikinja Ivana Bodrožić gostujući u emisiji Razgovor s razlogom govorila je o tomu što je za nju književnost i što je motivira na pisanje - kakav treba biti jezik poezije i kako izbjeći banalnost u stihovima, je li u književnosti ponekad potrebno posegnuti za klišejima i zašto? Progovorila je i o stereotipima kojima se opisuju žene, o ženama spisateljicama i tomu zašto "bez problema brani slabije, manjine i starije."  

- Za mene je književnost najvažnije i najdublje suočavanje sa stvarnošću. Jer, da biste zaista pisali, morate duboko zaroniti u sebe, morate se dekonstruirati, morate vidjeti što vam je važno, što vas je formiralo, što vas boli, smatra Bodrožić.

Ako ćete zaista pisati, jedino što vam preostaje je lojalnost samo prema tekstu. U pisanju nema lojalnosti ni prema supružniku, ni prema djeci, naciji ili ideologiji. Ivana Bodrožić smatra da je pisanje način života:

- I jednom kad se otisnemo u to, jako je teško je živjeti izvan toga, rekla je.

Za jednu pjesmu i po dvije godine rada

Bodrožić navodi kako poezija kod nje nastaje dosta dugo i dosta sporo, puno prirodnije nego proza. Osobno voli poeziju koja je komunikativna i koja dopire do čitatelja.

- Moja poezija je negdje na tragu te jednostavnosti, jedne ideje koja se javi u nekom vremenu i onda prolaze nekad dani, nekad mjeseci, nekad i godinu – dvije dok se ta pjesma negdje u pozadini ne artikulira i dok ju ja ne zapišem. Onda budem sasvim sigurna da je ta pjesma neko dugo artikulirano iskustvo koje je očuđeno pjesničkim jezikom i koja može dati nešto i mojim čitateljima, objašnjava Bodrožić.

Voli jednostavnost u poeziji, jer do nje nekad treba najdulje putovati. Jedna od omiljenih pjesnikinja joj je nobelovka Wisława Szymborska čiju poeziju mogu čitati djeca u osnovnoj školi ali i ljudi s golemim životnim iskustvom, iščitavajući iz nje slojeve primjerene svakome od njih.

Klišeji u književnosti

Kad je riječ o klišejima u književnosti, Bodrožić će reći da smo mi i u životu i književnosti zapravo stereotipi. Da nismo takvi stereotipi, ne bismo mogli čitati tuđe knjige, uživati u filmskim klasicima, upravo zato što imamo slične potrebe, iskustva, želje itd.

- Mislim da je svaki dobar pisac duboko svjestan stvoriti dobar stereotipan lik, jer kad bi lik bio toliko originalan, to je lik s kojim se nitko ne bi mogao poistovjetiti. Mi se lako identificiramo s likovima koji su stereotipni, baš kao što smo i mi. Ali oni su provučeni kroz filtar individualnosti autora da samim time postaju originalni, dodaje naša sugovornica.

"Teže je biti žena u književnosti"

- Mnogo je teže biti žena u književnosti, smatra Bodrožić.

Najveći dio obiteljskog i kućnog života i dalje je na ženi. To je umnogome ograničava jer nema svoje vrijeme i prostor koje neće morati dati drugima. Iako su većina čitatelja žene, preko 70%, ono što se objavljuje, prevodi i honorira književnim nagradama jesu uglavnom muški autori. Često se smatra da su teme kojima se autorice bave, teme koje spadaju u određenu nišu, ili feminizma, ili nekog ženskog iskustva koje nije kao i ljudsko, odnosno muško iskustvo.

- Ako se autori koji pišu knjige ne zanimaju za to što je feminizam i kako se osjećaju, kako žive žene, onda oni ne znaju ništa o svijetu i životu. Znaju samo o jednoj polovini toga, kaže Bodrožić.

Sve autorice čitaju svoje muške kolege, a mnogo manji broj njih čita autorice. Njihov podređeni položaj, kaže, osjeća se u kapilarnim širenjima patrijarhata i kulture koja je i dalje najvećim dijelom mačistička.

Brani slabije, manjine i starije

Piše kako bez problema brani slabije, manjine i starije. Kaže da to proizlazi iz njezinog netipičnog životnog iskustva u kojem se vrlo rano našla na margini društva i to formira osobu, da joj 'iskošeni' pogled na društvo tako da promatra ne samo ono što je u centru zbivanja nego i ono što se događa na marginama društva.

U razgovoru se dotaknula i romana "Sinovi, kćeri" u kojem piše o sindromu 'zaključane' osobe. Ideja je došla iz članka o tom sindromu, što ju je vrlo zaokupilo. Shvatila je, kaže, da taj sindrom kao književna metafora može biti vrlo moćan i može se primijeniti na sve što živimo. Zaključak je da mi možemo biti fizički pokretni i zdravi, a da smo s druge strane jako zaključani i paralizirani unutar sebe.

- Kad završite s čitanjem tog romana jednostavno da se taj kraj odvrti u vama i da vi kao čitatelj shvatite – ja još uvijek mogu reagirati, još uvijek nisam potpuno zaključan ili zatvoren. Još uvijek se mogu dignuti… napraviti neki iskorak koji će me iznijeti van iz te zatvorenosti i paraliziranosti, ističe Bodrožić.

Uvijek je za to da se otvoreno kaže ono što se misli. Iako to ima svoju cijenu, ne treba to mistificirati, kaže. Reći vlastito mišljenje, pritom ne vrijeđajući nikoga, ima veliku blagodat i na psihičko zdravlje i duševni mir. U tom se stanju bolje radi, funkcionira i razmišlja. I na koncu time više dobivate nego što gubite.

Stoga je, mišljenja je Bodrožić, šutnja najgora opcija.

Snimku emisije Razgovor s razlogom pogledajte na našem YouTube kanalu: