Josip je pobijedio tešku bolest, a danas je uspješan student i glazbenik

Josip Deglin svestrani je mladić. Ovaj dvadesetpetogodišnjak, uspješni student FER-a, uz inovacije na kojima radi, uspješan je i glazbenik. A sve se to u njegovu životu događa nakon što je pobijedio tešku bolest. Što možemo naučiti od Josipa?

Josip dolazi iz Visoka. To je jedno jako malo, prigorsko selo u kojem, kako kaže, ima puno dobrih ljudi koji su uvijek spremni pomoći.

- Ja sam bio zapravo normalno seosko dijete, radio sve poslove doma i nakon 8. razreda, ja sam zapravo već upisao srednju školu koju sam htio, tj. dvije srednje škole, glazbenu i elektrostrojarsku školu u Varaždinu, no kroz ljeto, prije nego što je sama škola počela, mene je zapravo samo zaboljela ruka. Prvo sam mislio možda sam se negdje udario ili tako nešto, no ta bol se zapravo nije smanjivala nego se pojačavala, priča Josip Deglin.

- Kako su bili doma poslovi, ja sam primijetio da ja mogu sa šakom normalno sve napraviti, bio je problem kad bih htio recimo podići ruku i kad bi recimo nosio neke stvari, ja bih mogao primiti i čvrsto nositi bez problema, ali kad je to trebalo podići, to sam radio s drugom rukom. I tako su zapravo krenule prve pretrage, dodaje.

Već tad na ultrazvuku je doktor primijetio da je stvarno nešto ozbiljnije.

- I nakon ta tri dana odmah je on rekao morat ćeš u Zagreb, na hospitalizaciju, da vidimo što to točno je. Ali za sad nije dobro!, prisjeća se Josip.

Printale su se uputnice za Zagreb, i tad je svirala pjesma na radiju Don't ever cry.

- I tad sam se ja uopće prvi put zapitao pa dobro, što ovo sad znači za mene? Znam da nije nešto maleno, stvarno je nešto ozbiljno. I ono, je li sad tu moj kraj, hoću li umrijeti? To je bila neka moja prva pomisao i prošla mi je slika velikog sprovoda. Jer me ta pjesma asocirala na to i pojavila mi se zapravo kao neka knedla u grlu, govori Josip.

Nakon tih tjedan dana pretraga i biopsije su ustanovili da je riječ o oseteosarkomu.

- Roditelji smo, teško smo to doživjeli. Bio je šok i pitali smo se što sad. Kud, što prije.? Ali, nešto kao da nas je usmjeravalo. Sad idemo dan za danom onako kako nas je struka upućivala, govori Marija Deglin, Josipa majka.

- Ja sam prije nego što su oni točno dijagnosticirali koji je tip tumora bio krenuo u srednju školu, jer trebalo je jedno vrijeme da stignu svi nalazi, i zapravo sam bio u prvom srednje, tjedan dana u školi, taman upoznao razred i nakon toga sam završio u Klaićevoj u Zagrebu gdje su krenule te kemoterapije, kaže Josip.

- Tu se mi svi zajedno kao tim liječnika i medicinskih sestara i zajedno s pacijentom kojem je to goruće pitanje, zajedno s roditeljima uvijek nađemo u jednoj užasnoj situaciji, teškoj situaciji, gdje ti njima moraš to približiti, objasniti, naći način kako će prihvatiti tu cijelu situaciju, i kako ćemo na najbolji mogući način doći do željenog rezultata, a to je život, kaže dr. Aleksandra Bonveski, subspec. dječje hematoonkologije.

- I sad kad pogledam svoju sliku, kako sam ja izgledao tad, ja se prestrašim sebe. Zamisliti sebe ove visine, s negdje pedesetak kila, bez kose, bez obrva, bez trepavica, govori Josip.

Priznaje da je gledajući tako bolesnu djecu na televiziji oduvijek mislio kako se to njemu ne može dogoditi, a na kraju je završio na istom odjelu kao oni.

Nakon šest kemoterapija je slijedio pregled kod doktor koji je rekao da je Josip stvarno dobro reagirao na kemoterapiju.

- Sjećam se da sam ja stvarno tad mogao napraviti veći pomak ruke, a da mene ruka ne boli. Ja sam tad mislio to je super sve dolazi, ja sam u to vrijeme i svirao gitaru, kaže Josip.

Doktor mu je rekao da se tumor još smanjio, no da je to još uvijek blizu glave te da će morati na amputaciju.

Više pogledajte u prilogu Sanje Corazze: