Zapravo ljubav - Love Actually spomenar

Na prekooceanskom letu za Ameriku 2003. puštali su tamo neki film Love Actually. Svim sam se silama trudio ometati kolegicu u gledanju. Zar to ima prednost nad mojim forama? I što ću ja raditi dok ona gleda? Poslije sam se iskreno i duboko ispričavao jer nisam znao što sam učinio! Zaljubio sam se u film, zauvijek! Želim ostati anoniman.

Pred kolege i prijatelje stavila sam spomenar na temu filma Zapravo ljubav. Evo kako su ga ispunili.

- Love Actually je film koji dobro stari. Možeš ga gledati opet i opet jer svaki lik, svaka scena, svaka replika zaslužuje da ju se pomno prouči. Scenarij je sjajan, nelinearan, puno je likova, fora koje se lako propusti, a vrijedi ih čuti. Obožavam što film ima puno šala koje danas ne bi mogle proći politički korektne "komisije" koje gaze duh i smisao komedije.

Film nije banalan, kao što to većina božićnih filmova ima tendenciju biti, zato svaka preporuka jer je toplije oko srca kad pogledate Love Actually.

Martina Validžić iz Sretnih gradova

- Nemam previsoko mišljenje o realnom životu, zato i gledam filmove kako bih se utopio u idealiziranoj slici svijeta. Love Actually je upravo takav. Lažan i sladak. Šećerlema kojoj je teško odoljeti. Vjerujem u ljubav i sretne završetke, a Richard Curtis me pogodio u žicu. Znamo da ništa neće biti dobro, a opet u filmu je sve dobro, i John Lenon bio bi zadovoljan. Film je duhovit koliko treba, ljigav kolko je podnošljivo, pametan da nije dosadan, i tužan da se malo rasplačeš, a i te oči Keire Knightley...

Aleksandar Stanković iz Nu2

- Deset je to vješto isprepletenih priča o ljubavi u vrijeme Božića i mislim da se svatko od nas može dijelom prepoznati u nekoj od njih. Kad pogledam film koji na mene ostavi neki osobit dojam, potražim i neke podatke o njemu, neke zgode sa snimanja, pozadine nekih viđenih scena.

Tako me se osobito dojmila interpretacija prevarene žene koju je savršeno utjelovila Emma Thompson. Naknadno sam pročitala da je u to vrijeme i sama glumica proživljavala nešto slično, i da je scenu u kojoj sluša Joni Mitchell u svojoj spavaćoj sobi ponavljala dvanaest puta, dok nije bila zadovoljna.

Svakako me se dojmila i scena s aerodroma Heathrow s početka filma. Snimljena je, naknadno sam doznala, skrivenom kamerom i vidimo dirljive susrete raznih ljudi.

Poslije su, naravno, zatražili dozvolu da te snimke iskoriste u filmu. I sama sam puno puta na aerodromima bila svjedok raznih takvih dirljivih oproštaja ili dočeka...to nije moguće odglumiti.

Odabrala Mira Vočinkić

- Nisam na prvo gledanje odmah postala obožavateljica Love Actually. Nekako mi je bilo previše likova i njihovih "strandova" priče, zbog toga što su svi ti naizgled bezbrojni rukavci utrpani u tek nešto više od dva sata, svaki mi je na kraju ispao površan, zbrzan i glup, a neki likovi – kao onaj Laure Linney – testirali su moje strpljenje za iritantne likove u filmu koji bi trebao biti romantično-komičan i božićni.

Doda li se još k tome besramna "humoristična" objektifikacija žena u priči o Colinu, Tonyju i Amerikankama, masakriranje klasičnih božićnih hitova u izvedbi inače zabavnog Billyja Macka, malo je reći da sam iz kina izašla nezadovoljna.

Nisam očekivala takav plitki čušpajz od Richarda Curtisa, dotad mi obožavanog autora Crne guje te scenarista izvrsnih romantičnih komedija Četiri vjenčanja i sprovod, Notting Hill i Dnevnik Bridget Jones.

No godine su prošle pune muka i ja sam sa svakim ponovnim prikazivanjem na televiziji shvatila da su mi se neke scene urezale u srce i mozak. Ono kad u jednoj kući, koju obilazi tražeći Natalie, klinci nagovore britanskog premijera da im pjeva božićne pjesme pa on sa svojim glasovno obdarenim vozačem pjeva, a oni polude od sreće.

Ono kad Jamie prosi Aureliju na debilnom portugalskom. Ono kad Hugh Grant pleše. Ono kad Rowan Atkinson pakira poklon. Pa sam se nekako navikla na taj film i počela ga gledati čak i mimo tih scena. Pa ga na kraju zavoljela.

I dalje ne mislim da je to dobar film, ali osjećam njegovu toplinu, duhovitost, romantiku, ali i blagi cinizam. No jednu stvar u vezi s tim filmom ne mogu ni oprostiti ni zaboraviti. Ono kad Emma Thompson plače uz Both Sides Now jer je njezin kretenski muž, Alan Rickman, kupio zlatni lančić sa srcem nekome drugome, a ne njoj. Alana Rickmana nema već cca osam godina, a to mu još uvijek zamjeram.

Zrinka Pavlić s Tportala

- U životu volimo misliti da se neke nemile stvari nikada neće dogoditi, a ako se i dogode, uvjereni smo da znamo kako ćemo reagirati. U glavi imamo unaprijed spremne scenarije i upute po kojima ćemo postupiti u datom trenutku. Otkad sam prvi put gledala Love Actually, a bilo je to prije dvadeset godina, moja najdraža, već odavno legendarna scena, ona je u kojoj EmmaThompson otvara božićni poklon, kutijicu s dvostrukim CD-om Joni Mitchell, svoje omiljene kantautorice, a ne, kako je mislila, kutijicu s ogrlicom u obliku srca koju je slučajno našla u džepu kaputa svog supruga.

Nakon tog šoka ona se slomljena na trenutak povlači u spavaću sobu i plače u tišini dok joj se ruši svijet, no unatoč tome, ne želi djeci pokvariti trenutak božićnog darivanja. Svjesna je da nakon što zatvori vrata više ništa neće biti isto. Tu se događa glumačka duboka, pametna i snažna glumačka čarolija Emme Thompson.

Uz glazbenu podlogu Joni Mitchell i njezine Both Sides Now, Emma Thompson kruži pogledom po sobi tražeći neku utjehu. Najljepši dio tog prizora i njegov vrhunac, detalj tako prirodan, tako logičan i ljudski, onaj trenutak u životu u kojem ne znamo što bi trebali učiniti, pa napravimo jedino što možemo jer mislimo da će nas to vratiti u ono što je bilo prije, trenutak je kad Emma Thompson rukama poravna prekrivač na krevetu, izađe iz spavaće sobe i ostavi staru sebe na nekom drugom mjestu.

Oh, kako mi je samo došlo da iz mraka kino dvorane viknem: Emma, uz tebe smo, on je budaletina u krizi srednjih godina, i kako svaki put kad gledam taj film to i učinim, ali s kauča naravno i u društvu, sad već odraslih, kćeri. I dok nas mediji združenim snagama mjesecima prije sa svih strana uvjeravaju da je Božić najljepše doba godine i da na taj dan moramo biti sretni, ako ne i najsretniji, skloni smo zaboraviti da ima i onih koji bi Božić najradije prespavali.

Love Actually film je koji nas podsjeti i na njih, jer katkad je jedino za što imamo snage, poravnati prekrivač. I zato, kad me netko pita jesam li gledala Love Actually dvadeset puta, spremno odgovaram, da, i još ću!

Andrea Grgić iz KIC-a

- Film obožavam i volim svaku priču u njemu. I scenu. Ali najvažnija mi je ona s natpisima kad onaj tip dođe njoj pred vrata, pusti muziku i lista one tranaparente na kojima piše povijest njegove ljubavi. To mi je top topova. Nemoguća ljubav, njegovo se ponašanje napokon objasni, a onda ona potrči za njim i poljubi ga. Ajme!

Ksenija Kušec iz Greenhill Big Banda

- Gledala sam sigurno 20 puta, znači od kada se emitra svake godine na blagdane. Najsmješnija scena: kada se premijer i ex tajnica voze na putu do škole na priredbu, a između njih je ona hobotnica... presmiješno!

Najdraža scena: kada Englez ide zaprositi Portugalku pa se onda stalno ubacuje stari od cure i komentira kako joj je sestra bila Miss krafni. Najemotivnija scena: ono grljenje na kraju filma na aerodromu... tisuću lica, tisuću zagrljaja. Najteža scena: kada Emma Thompson pronađe onu ogrlicu u muževoj jakni.

Najstresnija scena: kada Mr. Bean zamotava poklon 165 sati... pa dodaje cimet, puste grane... za poludjet... pa još žena uleti. Najjači lik: onaj pjevač jer je lud u glavu i nije ga briga za tuđe mišljenje... a opet ima emotivnu stranu. 

Marijana Perinić, voditeljica i spisateljica

- Mislim da film nikad nisam gledao od početka, jer taj film o toj nekakvoj ljubavi, što god da jest, zapravo i nema početka.

Uvijek ga gledam od sredine, tj. od moje najdraže scene, a to je kad Jamie prosi Aureliju u portugalskom restoranu i ona kaže, uz prelijep osmijeh: "just in cases", pa onda kad ona skače u hladno jezero za njegovim romanom, pa onda kad je on vozi na trajekt i kad se oboje raspadaju od love, actually. Ali, nije to sve, ima još: kad Colin doputuje u Wisconsin i sretne tri-četiri američke sestre, pa kad Sam trči kroz Heathrow da bi dobio poljubac od Joanne, pa kad Billy Mack pjeva Love is All Around i radi striptiz.

A onaj poljubac premijera Davida i Natalie pred punim teatrom? Ili vječito zvoneći telefon od Sarah, da bih ja ustao sa kauča svaki put, ušao u scenu, oteo joj ga i rekao: "Mala, za Gospu blaženu, odnija đava tehnologiju, prifati se momka!"

I tako dalje, i tako bliže, jer tu kraja i konca nema, Love Actually je film bez početka i bez kraja, sastavljen od same sredine, od same suštine stvari, kao i tri najbolje knjige koje bi svako ozbiljno kućanstvo trebalo imati, knjige uputa za život, knjige koje olakšavaju život i koje se mogu čitati iz sredine, Veliki narodni kuhar, Don Quixote i Biblija. Sve je to Love Actually. God only knows why!

Nenad Darijan Peleksić iz NYC-a

- Rado bih rekao ponešto o svojim najomiljenijim scenama i likovima filma Zapravo ljubav, ili pak ritualnim gledanjima, no na moj užas shvatio sam da se ne sjećam apsolutno ničega iz ovoga filma niti se sjećam kada sam ga zadnji put vidio.

Pronašao sam čak i neki svoj prastari osvrt na DVD izdanje filma u kojem sam ga krajnje bezlično pohvalio, a da sam zapravo ništa nisam rekao o filmu, kao da mi se jako jako žurilo s predajom teksta. Kao u magli, sjećam se da mi je film na prvo gledanje bio dobar, a na ponovno još bolji, jednako kao i sve što je Curtis ikada napisao.

Ali od toga drugog gledanja prošlo je otprilike 20 godina i veselim se ponovnom emitiranju filma ponajprije zato jer se ničega ne sjećam i sve će mi biti kao da film gledam prvi put.

A s obzirom na to da su dobre komedije i dobri božićni filmovi u međuvremenu praktički iščezli, uopće ne sumnjam da ću i ja, pod stare dane, potpasti pod kult obožavatelja ovoga filma!

Dean Šoša s Trećeg