Gbamele izbjegla u Hrvatsku zbog građanskog rata u domovini, i ostala...

Gbamele Akissi Cecile iz Obale Bjelokosti je doselila u Hrvatsku 2011. godine, u vrijeme kad je u njezinoj afričkoj domovini buktio građanski rat. Danas sretno živi u Zagrebu.

Gbamele danas ima svoj svoj vlastiti salon za uljepšavanje, majka je petero djece i san joj je otvoriti restoran, mjesto gdje bi svoje sugrađane mogla upoznati s okusima afričke kuhinje...

U Hrvatsku je stigla bježeći pred građanskim ratom u svojoj zemlji 2011. godine. Ostala je tu najviše zbog ljubavne veze.

- Tu sam već uskoro 15 godina. Živim, radim, pričam i moja djeca idu tu u školu, kaže Gbamele.

Njezina obitelj još uvijek živi u Obali Bjelokosti.

- Sad trenutno u Hrvatskoj mi je sestričina koja isto živi tu, dodaje Gbamele.

Prema njezinim saznanjima u Hrvatskoj živi sedmoro ljudi iz Obale Bjelokosti.

Kada je došla u Hrvatsku, to je bilo preseljenje na potpuno drugi kontinent. Bila je mlada, nije znali jezik... Što joj je bilo najteže kod preseljenja?

- Nisam to tako jednostavno prihvatila, ali mogu reći da su mi djeca isto pomogla, jer kad sam došla to su bile teške zime, gdje su bile temperature od minus 25 stupnjeva u Hrvatskoj u to vrijeme. Atmosfera, vrijeme, hrana, sve me smetalo dok nisam krenula prihvatiti sve. Kad sam došla tu, najviše mi je bio jezik drugačiji, ljudi su drugačiji... Službeni jezik u Obali Bjelokosti je francuski, a ovdje nitko ne govori francuski i bila sam potpuno izgubljena, ali možemo reći da se čovjek može prilagoditi bilo gdje, ako želi, ističe Gbamele.

Hrvatski jezik nije joj bilo lako svladati:

- Mogu reći da je to Božji dar jer ja brzo učim, ali najviše mi je pomogao španjolski crtić. Ja pričam španjolski i točno kad sam došla u to vrijeme su bile te španjolske sapunice. Ja sam najviše gledala te španjolske sapunice s olovkom i bilježnicom u ruci i tako sam krenula sam prevoditi na španjolski na francuski, pa francuski na hrvatski. I onda, pomalo, slušala bih ljude kad idem u kafić ili kad su djeca krenula u školu, budući da je moja prva kćer odmah krenula sa školom. Kad bi ona krenula čitati, i ja bih s njom krenula, prisjeća se Gbamele.

Kad je tek stigla u Hrvatsku Gbamele nije odmah tražila posao.

-  Djeca su bila mala i nisam imala da u tom trenutku gdje ostaviti djecu. Tako da sam bila pet godina s njima kod kuće, znači vrtić, kuća, kuhanje... Ali kad sam krenula tražiti posao, već sam znala pričati jezik, pa mi je bilo lakše. Ja sam jedina koja je dala otkaz ljudima kad nisam razumjela. Nije mi teško bilo naći posao, smije se Gbamele.

Danas ima kozmetički salon i specijalizirala se za ugrađivanje pletenica.

- Kad sam došla u Hrvatsku, moj prvi san bio je je restoran, ali kad sam vidjela da ima manje populacije iz moje zemlje, onda sam se najviše na ono što bi bilo ljudimabilo zanimljivo probati. U to vrijeme je jedna cura radila takve frizure, ali sam htjela voditi svoj posao. Krenula sam polako. Moje prve mušterije su bili članovi obitelji. Radila sam nećakinjama frizure i u školi bi ih pitali gdje rade takve frizure. Ja sam rekla, okej, idemo. I danas sam došla do salona, objašnjava Gbamele.

Po materijale za izradu pletenica Gbamele često ide u Francusku, ali ističe da tamo ne bi nikada mogla živjeti:

- Zato što sam se zaljubila u Hrvatskoj, jednostavno. Mirnije je i sigurnije, djeca mogu ići sama u školu. Moja sestričina živi u Francuskoj i vidjela sam kakav je njihov sistem školovanja. Ima previše ljudi i djeca sama ne mogu ići u školu od prvog razreda. Moraš uvijek biti uz dijete kad ide škole. Ovdje moja djeca sama idu u školu i odlučila sam ne bih ni za što to mijenjala, kaže Gbamele.

I dalje sanja o svojem restoranu, no kako se suprug prilagodio na hranu iz njezine domovine?

- Prilagodio se možda 30%. Najviše voli i prihvatljive su za njega su afričke banane. Te afričke banane možemo pohati ili napraviti kao pire. Oon voli kad napravim pohane i on to može jesti s ribom. To je jedino što se prihvatio. Inače, za ostalo kaže da mu je previše ljuto. I riba se tu ne jede na taj način kako mi jedemo, jer mi ribu jedemo ljutu. Onda kad ja radim te marinade, njemu nikako ne paše, odgovara Gbamele.

Za kraj Gbamele je uputila poseban pozdrav suprugovim roditeljima koji im puno pomažu:

- Pozdrav dedi Gojku. Hvala ti za sve što radiš za mene i sve što radiš oko tvojih unuka. On mi je najviše podrška. Nikad mi nije rekao "ne mogu", ali ja vidim da s godinama on puno toga više ne može, ali bez njega ne bih puno toga stigla. Koliko god sam ga trebala, uvijek je bio tu. Daj Bog da duže živi i da je s nama, poručila je Gbamele Akissi Cecile.