Prije 20 godina došao je iz Benina u RH, danas je docent na fakultetu

Doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo dobro je poznat domaćoj javnosti. On je iz svoje afričke domovine, iz Benina, u Hrvatsku došao prije više od dvadeset godina i to na studij, zahvaljujući stipendiji koju je dobio od Varaždinske nadbiskupije. Ugostili smo ga u rubrici "Stranci u Hrvatskoj" emisije Dobro jutro, Hrvatska.

Danas je doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo docent na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta, autor je brojnih knjiga u kojima se kroz filozofsko - znanstveni pristup bavi temama koje zaokupljaju našu svakodnevicu.

Rođen je u mnogobrojnoj obitelji u Beninu. Uvjeti života bili su takvi da mu roditelji nisu mogli omogućiti školovanje, pa se snalazio na različite načine.

- Puno toga je ovdje samorazumljivo, jer u Hrvatskoj normalno je ići u školu, normalno je obrazovati se, normalno je završiti, premda moje iskustvo s djecom po školama ovdje ukazuje da oni imaju mogućnosti ići u školu, ali ne žele, jer im se ne da ići u školu. Tamo djeca nemaju mogućnosti ići u školu, ali žele. Mislim da to je paradoks naše ljudske naravi. Nije mi bilo lako naći mogućnosti školovanja, pogotovo zbog činjenice da se moralo platiti školarine, jer ipak država ne može financirati sve, što se tiče učitelja. Tako da je to bilo, rekao bih, izazovno vrijeme, ali mislim da uz dobru volju i uz ponos čovjek sve može, kaže velečasni Odilon-Gbènoukpo.

- Kada nosite vjeru u Boga, i znate da ste od Boga stvoreni i ljubljeni, i da tamo gdje ste postavljeni, da ste postavljeni s razlogom, i da vaša Životna situacija nije tako grozna da iz toga ne možete nešto lijepo napraviti za sebe i za druge, onda stvari idu nekako. Tako da bih rekao da su vjera u Boga i pouzdanje u njegovu providnost ono što me najviše motiviralo; možda kao dječačić na jednoj nesvjesnoj razini preko onoga što sam primio od roditelja, ali s vremenom čovjek shvaća bez Boga ne ide, nastavlja Odilon-Gbènoukpo Singbo.

Dolazi iz zemlje u koju odlaze mnogi naši misionari. Koliko su danas još uvijek te misije izuzetno potrebne i što se sve čini kako bi se pomoglo tamošnjem stanovništvu?

- Mislim da globalno gledano možemo reći da je crkva po svojoj naravi misionarska, tako da se na odlazak misionara tamo danas ne gleda iz perspektive nužnosti, barem što se tiče moje zemlje, nego jednostavno kao jedan oblik nastavka izvršavanja poslanja crkve. Kao što danas na dolazak misionara u Hrvatsku, ili bilo koju europsku zemlju, ne treba gledati samo iz perspektive potrebe tih zemalja, nego iz perspektive življenja crkvenoga poslanja, napominje Singbo.

Što se tiče trenutnog stanja u Beninu, kaže da praktički ne trebaju misionare.

- Pogotovo ne iz perspektive da bi evangelizirali, nego možda više iz ekonomskih ili, rekao bih, materijalnih perspektiva gdje će se neke crkve otvarati drugim zajednicama, zapadnim zajednicama, da se neke strukture tamo postavljaju, a ne toliko zbog potrebe za evangelizatorima. Dosta, naime, raste broj duhovnih zvanja tamo, bilo svećeničkih, redovničkih, tako da je to jako važan element. Zato mnogi ljudi iz tih zemalja isto tako odlaze u druge zemlje, iz moje biskupije, prema sjeveru Benina ili izvan Benina, po Europi, ima nas dosta, kaže Singbo.

Odilon-Gbènoukpo Singbo ističe važnost međusobnih obogaćivanja:

- Gdje svatko dolazi iz svoje kulture i donosi nešto i na taj način se time obogaćujemo. Ono što je dan-danas izazov i dalje su neke socijalne strukture koji bi se bavile, na primjer, pitanjem obrazovanja djece, pitanjem zdravstva... Ali moje uvjerenje je da fokus mora biti na obrazovanju jer ako ne obrazujemo ljude koji su tamo i uvijek očekujemo da drugi dođu sa strane, onda će to biti samo održavanje nečega što nema perspektive, ali kada bismo obrazovali ljude tamo, onda će već biti daleko boljih prilika i mogućnosti, smatra Singbo.

Njegov život su obilježili vjera i duhovnost, a zanimljivo je da je njegova majka bila katolkinja, a otac musliman koji je zbog nje prešao na kršćanstvo.

- Mi imamo u Beninu jednu veliku prednost, a to je da mi rastemo u jednom međureligijskom ozračju jer u mojoj obitelji imam bratiće koji su muslimani, ima ih koji su pripadnici domaće religije, na primjer, i ima nas koji smo katolici, ima ih i koji su druge kršćanske vjere... Ali opet to nikada nama nije predstavljalo neku prepreku ili neki problem za zajednički život. Naprotiv, podržavamo jedni druge. Za moju mladu misu je crkva bila puna muslimana i ljudi drugih vjeroispovijesti. Tako da je taj suživot jako miran u Beninu, objašnjava Singbo.

U Beninu se ne gleda na prijelaz iz jedne vjere u drugu vjeru kao neki problem. Njegov otac je zbog ljubavi mogao napustiti svoju islamsku vjeru da bi se oženio njegovom majkom:

- Ja gledam na to kao na intervenciju Božjega prsta koji priprema jednu obitelj za neke situacije. Iz te obitelji se rodilo dijete koje je postalo svećenik pa onda očito Bog je imao neki svoj plan tako da taj prijelaz nije gubitak nego dobitak, zaključuje Singbo.

Odilon-Gbènoukpo Singbo je doktorirao na temi transhumanizma - bavi se odnosom čovjeka u eri izuzetnog tehnološkoga napretka.

- Postoji jedan izraz Pape Franje - tehnokratska paradigma. To je ta paradigma koja je kao ozračje, tehnološko ozračje ili ozračje velikog razvoja tehnologije, koje misli da možemo riješiti sve ljudske probleme pomoću tehnologije, što je zapravo neprihvatljivo, zato što postoje ipak neki problemi koji nisu tehničke naravi. Kada krenemo tako od poteškoće na nekoj psihičkoj razini, psihološkoj razini, duhovnoj razini, to su stvari koje se ne rješavaju tehnikom. Pojam transhumanizam kao takav zapravo - želim vrlo jednostavno reći - je jedan znanstveni pokret ili pseudo-znanstveni pokret koji smatra da je poželjno i gotovo moralno obvezujuće koristiti tehnologiju za poboljšanje čovjeka ili za poboljšanje ljudske vrste, objašnjava Singbo.

Glavna ideja je kako pobijediti neke realnosti ili stvarnosti našeg života koje predstavljaju određeni oblik ranjivosti:

- Na primjer bolest, hendikep i razni oblici, starenje, i u konačnosti smrt. Dakle, kako pomoću tehnologija pobijediti sve to skupa. Volim reći: kako eutanazirati smrt, da možemo dugo živjeti. To je zapravo san transhumanizma, pojednostavljeno. Naravno da je moje mišljenje da postoji nešto što je jače od same smrti, odnosno da postoje razlozi zbog kojih su ljudi spremni čak i dati svoj život. Postoje ideali, ako uzmemo hrvatsku povijest, onda se možemo zapitati kako to da imamo branitelje koji znaju da svaki korak prema fronti znači mogućnost gubitka života, ali svejedno su uvijek išli ususret neprijatelju jer znaju da njihov život nije toliko vrijedan s obzirom na ono što brane - mogućnost slobode, slobodnu zemlju, budućnost za svoju djecu, kaže Singbo.

Ako se gleda iz kršćanske perspektive, onda ćemo reći da smrt nije kraj.

- I to je ono čega se spominjemo u ovom Velikom tjednu, da definitivno Veliki petak, patnje koje proživljavamo, nije to znak da naš život nema nade. Imamo tu milost sada slaviti ovu godinu jubileja pa smo hodočasnici nade. Tako da onaj koji vjeruje u Boga zna čak i da smrt zapravo nije kraj nego je to uvod u pravi život, napominje Odilon-Gbènoukpo Singbo.

U knjizi "Poraz ljudskosti" Singbo analizira korištenje tehnologije u nehumane svrhe, konkretno za razvoj nuklearnog naoružanja.

- To je ono što se u tehnologiji zove ambivalentnost - tehnološka ambivalentnost, ono čime se i papa Benedikt XVI. dosta bavio. Naravno ističu se i dobre strane tehnologije, ne treba tu suditi tehnologiju ili tehnološki razvoj ili zaustaviti to, nego je poanta kako koristiti tehnologiju za istinski razvoj društva i ljudi, ali očito smo ponekad više skloni korištenju tehnologije da bismo pokazali svoju moć. Kod teme poraza ljudskosti je je tehnološka moć koja se odvija kroz naoružanje i nekako zbog toga napada Rusije na Ukrajinu sam htio istražiti što se to dogodilo kroz povijest, ne samo crkve, nego društva. Kako je crkva pristupila toj tematici različitih konflikata. I zaista tu sam našao zanimljive sadržaje koje sam pokušao kroz ovu knjigu istaknuti, kaže Singbo.

Na kraju razgovora velečasni Odilon-Gbènoukpo Singbo uputio je poruku u povodu Velikog tjedna kad se kršćani pripremaju za svoj najveći blagdan:

- Prije svega to je poruka nade za one koji proživljavaju određene oblike križeva ili kriza u svome životu, da se ugledaju u Kristov križ jer Kristov križ, baš zahvaljujući samome Kristu, nije više samo znak patnje, nego je znak ljubavi unatoč patnji. I mislim da to je ono što nas drži na životu, ono što nam otvara nove perspektive, da ne budemo robovi naših problema, nego da znamo da svaki problem ima rješenje ako ga nosimo s Kristom, poručio je doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo.