Bračni par Haidar Diab o opstanku ljubavi, braka i zajedništva u sjeni ratova

U rubrici Stranci u Hrvatskoj emisije Dobro jutro, Hrvatska ugostili smo bračni par Haidar Diab. Hassan je porijeklom Libanonac, poznati ratni izvjestitelj, kolumnist Večernjeg lista i vanjskopolitički komentator, no ovaj je put u fokusu njegova supruga Ljiljana koja je napisala knjigu o iskustvima s ratnih terena gdje je pratila Hassana, i otkrila kako su ljubav, brak i zajedništvo opstali u sjeni svih tih ratova i stradanja.

Kao mlad čovjek Hassan Haidar Diab uzeo je pušku i pridružio se Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Sudjelovao je u borbama, nekoliko puta gotovo izgubio glavu. Međutim, uspio se izvući iz toga tako što je došao na studij u Hrvatsku.

Završio je novinarstvo i počeo raditi kao ratni izvjestitelj, najprije iz Domovinskog rata, zatim iz rata u Bosni i Hercegovini, a onda je krenuo i na bliskoistočna ratišta.

Koje je od tih ratišta bilo najgore i najteže iskustvo?

- Svako ratište ima svoje specifičnosti. Ja sam za vrijeme rata bio u Sarajevu, a što se tiče rata u Hrvatskoj, najgore je bilo u Vukovaru. Meni je bilo najteže kao Libanoncu i borcu 1982. godine za vrijeme izraelske invazije na Libanon, kad su oni okružili Bejrut. Bejrut je bio 84 dana pod opsadom i granate su padale sa svih strana. Onda bih izdvojio Siriju, pogotovo kad smo išli prema Homsu s vojskom. Ljudi bi se možda iznenadili, ali meni je bilo strašno u Gornjem Karabahu, to je bila pustoš. Tu su samo dronovi radili. Tamo se nemaš nigdje skrivati, prisjeća se Hassan

Dodaje da je sretan što je ostao živ i se uspio izvući iz toga.

- Ja sam s 13 godina imao strašno ranjavanje, pa s 15, pa sa 16... Skoro svakih nekoliko mjeseci sam bio ranjen, ali najvažnije je da sam se izvukao živ i zdrav, kaže Hassan.

Možda je Hassan ostao živ i zdrav upravo zbog supruge Ljiljane koja je odlučila s njim krenuti na ratne terene. Zašto je donijela tu odluku?

- Pa nije bilo lako biti u kući i čekati poziv... Kada će se Hassan javiti, hoće li se vratiti? Sve su to trenuci u kojima ne možeš da ne brineš. Bio je i slučaj kada je išao u Libiju, kada je nestao na deset dana, nismo znali ništa o njemu i to je bila ta prekretnica kada sam ja odlučila krenuti s njim, pa što bude, bude... Da znam gdje, kako, zašto, ako se ne javlj, zašto se ne javlja, priča Ljiljana.

Čekanje informacija od Hassana koji se znao ne javiti s terena i po desetak dana Ljiljana više nije mogla podnositi pa je krenula s njim, pa makar i sama izgubila glavu.

U knjizi "Ljubav u sjeni ratova" Ljiljana vjerno opisuje te ratne terene. U jedna crtici piše o tomu kako su se vozili pod vatrenom paljbom po noći u džipu te komentira da je bilo vrlo dramatično - mislila je da joj uz noge lupkaju neke boce s vodom, a to su zapravo bile bombe, to je tek kasnije shvatila.

Za Ljiljanu je jako teško je bilo prevladati strahove - kod kuće je ostavila ostatak obitelji, roditelje, četvero djece...

- Prvo je bilo teško donijeti odluku i krenuti na ratište, ostaviti sve doma, jer uvijek kad ideš, koliko god puta smo odlazili na ratište, uvijek si staviš u glavu nešto - "možda je to sad zadnji puta da idem, pa se neću vratiti", ali čim kreneš, to se sve izgubi. Ideš s nadom da ideš s njim da bi se on više čuvao, jer imala sam osjećaj, ako sam ja uz njega, da će više na sebe paziti. Pazit će na mene, a samim tim i na sebe, ovako dok je sam, ide on bez razmišljanja. Nije bilo lako ostaviti njih doma, teško su to prihvaćali. Nije bilo lako niti na ratištu, bila je tu jedna velika barijera, nepoznavanje jezika, doći u zemlju gdje se nađeš na nekoj čistini gdje ne znaš tko na koga puca, gledaš lica ljudi, gledaš Hassana, tko će ti što reći, dati neki znak kamo da bježiš, kamo da trčiš, prisjeća se Ljiljana dodajući da je bila spremnija umrijeti s Hassanom nego živjeti bez njega. 

S vremenom se Ljiljana priviknula na te situacije i to joj je postalo svakodnevnica.

- Postaneš kao oni ljudi koji žive tamo, koji proživljavaju sve to iz dana u dan. Njihova svakodnevnica postane jednostavno tvoja svakodnevnica, zaključila je Ljiljana.

Kako je Hassan prihvatio odluku supruge da mu se pridruži na područjima zahvaćenim ratom?

- Ja to ne bih napravio, ne bih otišao s nekim. Ljiljana je zaista posebna žena. Kad mi je rekla da ide sa mnom u Siriju, ja nisam vjerovao i ja sam je cijelo vrijeme uvjeravao da su to okrutni ratovi, tu ima mrtvih, ranjenih... Ljiljana je bila uporna. Došli smo u Bejrut i cijelo vrijeme se ja nadam da će Ljiljana ostati s mojima. Nagovaram sestru prvo da s njom razgovara, pa brata, pa drugog brata, pa snahu, pa šogoricu... Ona je dalje ustrajna. Ja sam rekao "ok, ti ćeš ići sa mnom". I prvi dan dolaska u Damask, kad smo došli u Ministarstvo informiranja, to je bilo na 14. katu, visoka zgrada i Damask na dlanu, počele su eksplozije. Ja sam gledao Ljiljanu, i vidim po njenoj faci da je gotova. Počela se tresti. Inače Ljiljana vodu rijetko pije, ona pije sokove, tražila je vodu da popije nešto za smirenje. Kako je Ljiljana došla sirota tako je te noći bila velika ofenziva. Sa svih strana su pucali, granate padaju oko hotela, strašno... I u dva sata ujutro veli mi Ljiljana "vrati me molim te u Bejrut", priča Hassan.

No mogućnosti za povratak više nije bilo, i tada je Ljiljana "presjekla". Hassan je poslije imao problema jer se htjela previše približavati prvoj crti da snimi dobre fotografije.

Neke od snimki našle su se u knjizi "Ljubav u sjeni ratova", koja će biti predstavljena u četvrtak, 24. travnja, u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, u Kinodvorani, u 19 sati.

Bit će to jedno specifično predstavljanje knjige:

- Neće biti samo govorancije. Mi smo htjeli na pozornici dočarati naše različite kulture. Znači, bit će malo malo trbušnog plesa, bliskoistošnog plesa da posjetitelji to mogu vidjeti. Nakon toga ćemo imati domjenak na kojem ćemo ponuditi malo arapske hrane, malo domaće hrane, najavila je Ljiljana Haidar Diab.