Što čitati? - o disfunkcionalnoj obitelji ili intimnu mikroprozu

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovaj tjedan preporučuje dva nova naslova: roman švedskog autora i dobitnika nagrade August Andreva Waldena "Prokleti muški" i novu knjigu Đurđice Čilić "Vidimo se na papiru".

Andrev Walden: "Prokleti muški", Naklada Ljevak, prevela Željka Černok

Roman švedskog pisca i novinara i dobitnika nagrade August preveden je na dvadesetak jezika. 

Govori o djetinjstvu, odrastanju i posljedicama odsutnih očinskih figura u disfunkcionalnoj obitelji, a pisan je iz pozicije dječaka koji iz svoje perspektive prezentira svakodnevicu: drugačije djetinjstvo, tate se neprestano mijenjaju...

Zanimljivost je u tomu što je to autorova autobiografska priča koju je ispisao s odmakom - dirljiva autofikcija o odrastanju. Dječak je, naime, između sedme i četrnaeste godine živio sa sedam "tata".

Iako je situacija s mnogima od njih vrlo ozbiljna, roman je pisan bez ogorčenosti, s mnogo razumijevanja i humora i ljubavi prema majci donoseći kombinaciju uvjerljivog dječjeg govora i komentara odraslog pisca. U dramatičnim trenucima, kao što je obiteljsko nasilje, prebacuje se u primjerice 3. lice jednine.

Svi ti očevi nisu nazvani pravim imenom nego glavnim odrednicama njihovog karaktera i ponašanja - Zelenoprsti, Lopov, Ubojica, Svećenik, Kanuist, Indijanac, a tako se dijele i poglavlja. Oni su manipulativni, nasilni, potpuno nesavršeni, a s pravim biološkim ocem stupa u kontakt tek kasnije, kad polako izlazi iz faze odrastanja.

Roman ukazuje na dječju ranjivost, ali i otpornost i stvaranje svog svijeta, te pitanje što nekoga čini ocem.

Pisan je bez patetičnosti i samosažaljenja; osim očeva, naglasak je na opisima ljubavi prema majci, odnosu s braćom i sestrama i najboljim prijateljem, a čak i strašne epizode iz svijeta odraslih napisane su dječje ležerno.

Đurđica Čilić: "Vidimo se na papiru", V.B.Z

"Vidimo se na papiru" nova je knjiga sveučilišne profesorice i prevoditeljice, autorice čitanih i omiljenih knjiga "Fafarikul" i "Novi kraj" Đurđice Čilić.

Uklapa se u njezine prethodna djela koja obilježava intimna mikroproza: svijet njezine obitelji, svakodnevice i privatnih i profesionalnih događaja...

Roman otvara teme odrastanja, ljubavi, bolesti, gubitka u tekstovima koji su neopterećeni žanrovskim pravilima i obrascima. To su prozni zapisi od kojih su neki bliži eseju, a neki klasičnom autobiografskom zapisu, ali i duže prozne cjeline koje funkcioniraju kao klasičnije priče.

Prolazeći kroz prošlost i sadašnjost donosi prisjećanje na djetinjstvo i odrastanje u funkcionalnoj obitelji. Zapisi su to o životu nakon majčine smrti o kojoj je pisala u "Novom kraju", brizi o ocu, djeci...

Razlog čitanosti njezinih knjiga je u zavodljivom stilu i pisanju o tomu kako je svijet u kojem živimo nesavršen i okrutan, ali od njega ne treba odustati.

Vrlo emotivni zapisi čitatelja pozivaju na bliskost i prepoznavanje, razumijevanje drugih ljudi, te jaku empatiju jer među zapisima su i oni o nasilju, mržnji, ksenofobiji, ali pripovjedačica iskazuje vjeru u to kako ljudi mogu biti bolji, brinuti jedni o drugima.

Ideja je da ne postoje male teme za pisanje i da ništa nije obično - od najmanjih rituala svakodnevice do marginalnih slučajnih susreta...

Autorica ima izniman dar opažanja i prisluškivanja svijeta oko sebe te piše priče kojima na neki način želi popraviti svijet.