Što čitati? - o međugeneracijskim odnosima ili Nietzscheu s Trešnjevke

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovaj tjedan preporučuje dva nova naslova: "Nježne godine" Clémentine Beauvais i "Nietzsche s Trešnjevke" Kristijana Vujičića.

Clémentine Beauvais: "Nježne godine", Hena com, prev. Dalibor Joler

Francuska spisateljica i prevoditeljica Clémentine Beauvais bavi se poticanjem čitanja, a roman "Nježne godine" mogu čitati sve generacije čitatelja.

Tema su međugeneracijski odnosi, pamćenje i sjećanje. 15-godišnji Valentin mora nakon osnovne škole obaviti civilnu praksu izvan svoga grada i odredili su mu da to bude u domu za starije osobe, u dijelu u kojem su smješteni korisnici s demencijom i Alzheimerovom bolešću; jedinica Mnemosyna.

Dom je uređen potpuno u stilu 1960-ih, stvarima iz antikvarijata kako bi se ostvario osjećaj poznatosti i sigurnosti.

Valentin u početku osjeća pojačanu anksioznost, i praksu doživljava isključivo kao obavezu koju mora izvršiti i pritom voditi dnevnik.

Zaplet počinje nakon što jednoj štićenici obeća da će joj za rođendan dovesti pjevačicu, veliku zvijezdu 1960-ih.

Valentin se mijenja pod utjecajem iskustava i susreta s drugim ljudima, razvija empatiju, sazrijeva i prihvaća vlastitu obiteljsku situaciju.

Zbližava se s cimerima, mentorom i posebno mentoricom kroz čiju osobnu priču uspijeva razumjeti odluku svoga oca.

Postaje opsjednut predmetima iz 1960-ih, te glazbom, pa počinje i svirati. Pisanje dnevnika smanjuje mu tjeskobu.

Prisutno je mnoštvo referenci na filmove, glazbu i knjige 1960-ih, stvari koje pripadaju tom dobu, a Valentin ih ne zna koristiti, poput pisaće mašine.

Roman je vrlo originalno djelo - pisano u formi dnevnika, s mnoštvom humornih situacija. Naslov se odnosi na obje generacije, mlade i stare, jer nježne godine one su koje donose ranjivost.

Kristijan Vujičić: "Nietzsche s Trešnjevke", Fraktura

Kristijan Vujičić autor je više romana i književni urednik.

U središtu priče je Albert Šnajder, čovjek u pedesetima koji živi na zagrebačkoj Trešnjevki. Radio je kao domar u domu za starije osobe "Vesela starost".

Radi uobičajene domarske poslove i u podrumskoj sobi piše dramu o Nietzscheu koji mu je omiljeni filozof, a paralelna je priča - ljubavna, kad upozna Taru, unuku jedne štićenice doma.

Tu je i odnos s ravnateljicom koja saznaje za njegovo pisanje i nudi mu da postavi predstavu u domu i dokaže se kao režiser i pisac. Albert okuplja "glumce", izdvaja se Duško koji će biti glavni glumac i priča svoje životne priče za koje sumnjamo da ih je proživio, primjerice druženje s poznatim režiserom u SAD-u.

Roman je to koji se bavi samoćom, besmislom, ali i smislom života, i snažno je obilježen zagrebačkim ambijentom.

Što se tiče problema samoće u domu za starije, Albert pokušava tu samoću ublažiti čitanjem ulomaka iz filolozofske literature i književnosti. Albert je promatrač događaja, pun suosjećanja. Posao za njega nije samo posao.

Roman je to o neispunjenim snovima, neočekivanoj ljubavi, starenju, dostojanstvu, a ideja iza priče je da filozofija ima uporište i u stvarnom životu.