Što čitati? - obiteljsku dramu ili generacijsku prozu

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovaj tjedan preporučuje dva nova naslova: "Duha obitelji" Alessandra Piperna i "Ovjerenu kopiju" Srđana Gavrilovića.

Alessandro Piperno: "Duh obitelji", Oceanmore, prevela Ita Kovač

Alessandro Piperno je talijanski pisac, urednik, kritičar i sveučilišni profesor, a ovo mu je treći prevedeni roman.

Radi se o obiteljskoj drami, psihološkoj studiji i kritici društva. Glavni lik je ugledni rimski profesor književnosti i pisac, koji na jednom predavanju citira Flaubertovu rečenicu o ženama koja izaziva burne reakcije i postaje žrtva kulture otkazivanja, gubi profesuru i ugled.

U trenutku potpunog besmisla prima vijest o pogibiji rođaka i postaje skrbnik njihovog osmogodišnjeg sina . Premda je sebičan i emotivno zatvoren čovjek, prihvaća brigu o dječaku i njihov ga suživot postepeno mijenja - postaje odgovorniji, suosjećajniji... Istodobno se otkrivaju brojne obiteljske tajne i neriješeni odnosi.

Tema romana je mogućnost osobne promjene kroz odgovornost prema drugima, te kritika suvremenog društva i moralnih osuda bez prostora za dijalog. Donosi psihološki uvid u lik profesora - obrazovanog, ciničnog, narcisoidnog, često i sebičnog - i u njegove promjene.

Priča pokazuje da obitelj nikad nije savršena, ali kroz odnos s bližnjima čovjek može upoznati sebe i prihvatiti vlastite pogreške. Govori o važnosti razumijevanja, empatije i odgovornosti.

Piperno je pisac koji u svojim romanima i inače tematizira obitelj; od nje čovjek može pobjeći, ali ostaje dio njegova identiteta. Roman počinje kao satira, a postupno se pretvara u dirljivu priču o gubitku, roditeljstvu i odgovornosti. Karakterizacija je bogata, a stil elegantan i ironičan.

Srđan Gavrilović: "Ovjerena kopija", V.B.Z.

Srđan Gavrilović rođen je u Mostaru, objavio je dvije zbirke priča, a živio je u Belgiji i Njemačkoj. Gavrilović piše generacijsku prozu, o generaciji rođenoj 1980-ih i 1990-ih godina, te otvara teme dileme identiteta.

Pripovjedač je pisac koji preseljava u Leipzig, nakon života u Belgiji i prekida s partnericom. Radi u kuhinji restorana. U fokusu pisca su emigracija i pozicija stranca. U pozadini je opterećenost ratnom prošlošću od koje bježi, no u Zapadnoj Europi prepoznaje istu radikalizaciju.

Kuhinja postaje poprište brojnih ljudskih sudbina, i metafora je života - ljudske ambicije, slabosti i granice. Glavni lik ima želju da se uklopi u novu sredinu i u sebi pomiri odrastanje u Mostaru, majčinu smrt...

Sve što je ranije prošao kao da se ponavlja i ovdje - odnos prema strancima, nesretni ljudi, kapitalizam... Susreće se s poznanikom iz Mostara i pokušava zbližiti s djevojkom Elke. Istovremeno je prisutna i čežnja zbog neostvarenih književnih ambicija.

Roman je to o izgubljenoj generaciji milenijalaca, pisan autofikcijski. Donosi suočavanje s prošlošću i propuštenim prilikama, te osjećaj beznađa i stanja - niti ostati niti se vratiti, uz teme suvremene tjeskobe, nesigurnosti i strahova.