Damir Matković: Izbjeglička kriza u Indijskom oceanu

Rohingye, pripadnici nepriznate muslimanske manjine iz Mianmara, države koju smo nekada zvali Burma, masovno se morem pokušavaju dočepati obala Malezije, Tajlanda i Indonezije.

Burma ili Mianmar, kako je 1988. vojna hunta prekrstila državu, šarolika je unija raznih naroda koji baš i ne žive u slozi. Građanski rat protiv centralne vlade, tada još u Rangoonu, trajao je praktički do 2010. (62 godine), a ni do danas oružje nije potpuno utihnulo.

Najbrojniji su Burmanci ili Bamari (ima ih 68%), narod sino-tibetanskog podrijetla. Veće etničke skupine su još Shan (9%), Kayin (7%), Rakhin (4%), Mon (2%).

Rohingye bježe jer su u Burmi ili Mianmaru već desetljećima proganjani i zlostavljani. Zakonom o manjinama, koji je burmanska vojna hunta donijela 1982., Rohingyje su jednostavno izbrisani. Priznato je 135 etničkih zajednica, ali ne i Rohingye. Njih vlada službeno smatra bengalskim muslimanima bez države, dakle strancima, ili točnije, ilegalnim useljenicima iz Bangladeša pa im ne da ni osobne isprave. Nedavno im je postavila ultimatum: ili će dokumentima dokazati da su njihove obitelji u Burmu došle prije neovisnosti 1948., ili će morati u logor gdje će čekati deportaciju. Većina, naravno, nema tražene dokumente, a ako i završe u logoru za deportaciju, koja će ih to zemlja uzeti bez ikakvih osobnih isprava? Uz to, vlada im je ograničila ribarske licence, pa su mnogi Rohingye došli na rub gladi.

Ne zna se ni koliko u Mianmaru Rohingya ima. Procjene se kreću od 700.000 do 1.300.000. Da pobjegnu od zlostavljanja i siromaštva mnogi se Rohingye odlučuju za opasni bijeg trošnim plovilima. Oni su Muslimani pa ih kao odredište prije svega zanimaju muslimanske zemlje Indonezija i Malezija. Tajland im je, istina, morem najbliži, ali to je dominantno budistička zemlja. Na jugu već godinama djeluje muslimanska gerila, pa Tajlanđani baš i ne čeznu za novim muslimanskim došljacima. Muslimanske Malezija i Indonezija ne žele ih primiti jer strahuju da bi tako dale primjer muslimanima Bangladešanima da i one krenu preko mora. A u Bangladešu, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, na malom prostoru, ni tri puta većem od Hrvatske, živi čak 160 milijuna ljudi. Tako su mijanmarski Rohingye na neki način taoci straha susjednih zemalja od invazije Bangladešana u potrazi za novim životom.

Za zapadne je medije skandalozno što Tajland, Indonezija i Malezija ne žele prihvatiti izbjeglice, nego njihove ratne mornarice plovila, jer to su podrtine, a ne brodovi, tegle iz svojih teritorijalnih voda natrag na pučinu.

Tajlandska mornarica je tako zaustavila jedan brod pretrpan izbjeglicama, popravila im pokvareni pogonski stroj, dala im vode i vrećice chipsa, na brzinu podučila par izbjeglica kako upravljati brodom i na kraju ih milostivo poučila kojim smjerom trebaju do Malezije.

Kritike zapadnih medija mogle bi se nazvati tipičnim iskazom zapadnjačkom dvoličnošću. Zapad se, dakle, zgraža nad postupcima tajlandske, malezijske i indonezijske vlade, a nitko ne spominje burmansku vladu! Jedini je to dosad učinio povjerenik UN-a za ljudska prava Zeid Ra'ad al-Hussein.

U Sredozemlju stanje je kompliciranije. Ondje stižu izbjeglice iz desetak i više zemalja. Odnosno, kako sirijska i iračka vlada mogu spriječiti bijeg iz zemlje kada im dobar dio teritorija nadziru islamski ekstremisti? Ili Libija, u kojoj praktički vlade ni nema.

U slučaju Rohingya, sve je jasno. Postoji obespravljena manjina, i postoji vlada koja im uskraćuje elementarna ljudska prava. Pa ipak, vladu Mianmara nitko od velikih igrača na Zapadu ni ne spominje. No čini se da postoji razlog zašto je to tako. Burma ima goleme zalihe nafte i plina. Kako je u Burmi pola stoljeća željeznom rukom vladala vojna hunta, Zapad je Burmi uveo sankcije, koje su između ostaloga, uključivale i zabranu gospodarske suradnje.

Kina je odlično iskoristila prigodu. Burmanska vojna hunta pokušavala je uvesti komunizam na burmanski način, pa za Kineze nije bilo nikakvih političkih ili etičkih dvojbi treba li s huntom surađivati ili ne! Tako su Kinezi dobili pristup iskorištavanju burmanskih nalazišta nafte i plina.

Zapad ipak nije mogao gledati skrštenih ruku kako Kina širi svoj politički i gospodarski utjecaj u jugoistočnoj Aziji. Zato su SAD i EU od hunte uporno tražili da demokratizira zemlju. Jer sa demokratskom se zemljom gospodarski može surađivati. Dok sve raspoložive poslove ne otmu Kinezi!

Vojna hunta to je i učinila, ali na svoj način. Donijela je novi ustav koji vojsci jamči 25% zastupničkih mjesta u Donjem i Gornjem domu parlamenta. Vojska je zatim osnovala svoju političku stranku: Stranku zajednice solidarnosti i napretka. Održani su i izbori, naravno, pod nadzorom vojske. Zajednica solidarnosti i napretka uvjerljivo je pobijedila. Iako je potpuno jasno da izbori nisu bili ni slobodni, ni pošteni, Zapad je priznao rezultate. U zamjenu, hunta je nakon gotovo 20 godina zatočeništva iz kućnog pritvora pustila legendarnu oporbenjakinju Aung San Suu Kyi, koja zapravo više ni izdaleka nema onaj utjecaj koji je imala 90-ih godina prošloga stoljeća. Prema novom Ustavu koji je napisala vojska, predsjednika države bira parlament, a ne narod. Tako je za predsjednika bez problema izabran pripadnik vojne hunte, general Thein Sein koji se otada pojavljuje u civilnoj odjeći. General-predsjednik, s još nekoliko preodjenutih generala, nastavio je vladati Burmom-Mianmarom kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što je u ožujku 2011. hunta sama sebe raspustila.

Zapad je to prihvatio kao demokratizaciju i ukinuo sankcije. Jer osim nafte i plina, Burma ima i velike neiskorištene zalihe tungstena (volframa), bitnog za vojnu industriju, kositra, srebra i olova i najveći je svjetski proizvođač rubina. 90% rubina na svjetsko tržište stiže iz Burme.

Upravo zbog svojih gospodarskih interesa, Zapad baš ne pokazuje preveliku brigu za Rohingye. A posla u Burmi itekako ima! Recimo, samo 25% kućanstava priključeno je na električnu mrežu! Koliko treba izgraditi elektrana i dalekovoda da bi svih 51 milijun stanovnika dobilo priključak na električnu mrežu?

Novi glavni grad Naypyidaw, koji je vojna hunta 2005. izgradila usred džungle, i koji je površinom (4.800 četvornih kilometara!) veći od cijelog Velikog vojvodstva Luksemburga, jedini je grad koji struju ima 24 sata na dan.

Mianmaru treba kompletna infrastruktura, ceste, željezničke pruge, vodovodi, poslovi vrijedni milijarde dolara, koje bar dijelom treba preoteti Kinezima, a onda se odjednom pojavljuju te Rohingye!

Pod diskretnim pritiskom Amerike, Tajland je za 29. svibnja zakazao međunarodnu konferenciju o problemu izbjeglica u jugoistočnoj Aziji na kojoj bi trebalo sudjelovati 15 zemalja iz regije, a ministri vanjskih poslova Tajlanda, Malezije i Indonezije sastat će se i ranije. Mianmar međutim smatra da Rohingye nisu njezin problem i najavljuje mogućnost da će bojkotirati summit.

U zanosu demokratskih promjena Mianmar je primljen u članstvo ASEANA, vojnog i političkog saveza zemalja jugoistočne Azije, a jedno je od načela ASEANA nemiješanje u unutarnju politiku država članica. Da se Zapad ne osramoti nedjelotvornošću, za rješenje problema izbjeglih Rohingya trebat će mnogo strpljive i tihe diplomacije.

I na kraju, UN procjenjuje da u ovom trenutku oceanom pluta od 6.000 do 20.000 imigranata iz Mianmara i Bangladeša koji bježe zbog političkih progona, gladi i siromaštva, a lako im se može dogoditi da mrtvi završe na dnu oceana, jer su politički i gospodarski interesi velikim silama važniji od života sirotinje koja traži tek koricu kruha za sebe i svoju djecu.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a