Damir Matković: Može li EU zaustaviti ilegalno useljavanje?

Posljednja izbjeglička tragedija na Sredozemlju ponovno je u žarište postavila pitanje može li Europa obuzdati ilegalno useljavanje? Odgovor je jednostavan i nedvosmislen: ne može! Jer nije riječ o prolaznoj krizi, nego o dugoročnom problemu čije rješavanje iziskuje i mnogo vremena, i mnogo novaca i mnogo političke suradnje. A svega toga za sada nema na obzorju.

Početkom travnja, u samo tjedan dana, do Europe je s obala Libije doplovilo više od 13.000 ilegalnih imigranata, a u dva strašna brodoloma utopilo ih se više od 1.200. To je najveći useljenički val u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata. Od svih kriza s kojima je suočena Europska unija, ova s ilegalnim useljavanjem polako postaje najvažnija, poprimajući katastrofalne razmjere, kako zbog broja ilegalaca, tako i zbog broja stradalih.

Paradoks je da Europi zapravo trebaju novi useljenici, ali ne ovakvi, neškolovani i neuki. Zbog općeg i ubrzanog starenja stanovništva, jedina je pozitivna iznimka Francuska, Europu će veoma brzo pogoditi nestašica radne snage. I doseljenici iz drugih dijelova svijeta jedino su rješenje koje može zajamčiti budućnost Starog kontinenta.

Glavni neposredni razlog sadašnjeg vala ilegalaca duže je razdoblje lijepog vremena na Sredozemlju. Tako i trošna brodica može iz Libije doploviti do talijanske obale. Nažalost, kao što pokazuje i najnovija tragedija, ne baš svaka. Plovilo pretrpano ljudima uočeno je u subotu navečer i portugalskom trgovačkom brodu King Jacob, koji je bio najbliži, zapovjeđeno je da promijeni kurs i krene upomoć. Kada su ljudi na brodici ugledali brod koji se približava, grupirali su se na jednoj strani broda i on se prevrnuo. Prema prvim procjenama utopilo se najmanje 700 ljudi, a možda čak i do 1.000. Dogodilo se to u međunarodnim vodama, oko 60 nautičkih milja (110 km) ispred libijskoga grada Misrate. Temperatura mora ondje iznosi oko 17 °C, pa čovjek ipak može u moru izdržati neko vrijeme a da se ne pothladi. Nažalost, gotovo nitko od ilegalnih useljenika ne zna plivati. Spasioci su uspjeli iz mora izvući tek 28 preživjelih.

Najvažniji izravni razlog imigrantskog vala je politička nestabilnost i oružani sukobi u subsaharskoj Africi i na Bliskom istoku. Glavni problem je Libija u kojoj vlada potpuni kaos. Zbog svog zemljopisnog položaja, Libija ima dugu tradiciju migracije stanovništva. Ona je najvažniji put iz subsaharske Afrike do obala Sredozemlja. Pustinjska nomadska plemena ondje stoljećima krstare bez obzira na državne granice. Sada su se neki od nomada prometnuli u vodiče ilegalaca kroz pustinjske krajeve. Na tom poslu odlično zarađuju, a ne nadzire ih nikakva vlast. Inače, Gadafi je početkom 90-ih potaknuo doseljavanje iz Afrike jer je Libiji trebala radna snaga za velike infrastrukturne radove financirane prihodima od nafte. Tako je u Libiju doselilo mnogo useljenika iz subsaharske Afrike, Etiopije, Eritreje, Sudana i Egipta.

Nakon propasti Gadafijeva režima useljenici su postali nepoželjni, izloženi na milost i nemilost lokalnog stanovništva koje u njima vidi mrske ostatke Gadafijeve diktature. Pa i oni masovno bježe, a riječ je o stotinama tisuća ljudi. Uz to u Nigeru prijeti velika glad. Zbog klimatskih promjena, suša, poplava i biljnih nametnika, potpuno je podbacio urod žitarica pa UN procjenjuje da je oko 2,5 milijuna ljudi izravno ugroženo nestašicom hrane. Uz to u siromašnom i polugladnom Nigeru zaklon je potražilo i oko 200.000 izbjeglica iz Nigerije i Malija. Iz Nigerije bježe zbog nasilja Boko Harama, a iz Malija zbog građanskog rata u kojem sjeverna plemena traže odcjepljenje i uspostavu radikalne islamističke države prema načelima Al-Qa'ide i tzv. Islamske države u Siriji i Iraku. Iz Nigera najbliži put u bolji život vodi preko Libije do obale Sredozemlja.

U cijelom tom useljeničkom kolopletu, Europska se unija baš i ne snalazi. U povodu najnovije pomorske tragedije, Europska unija se oglasila krezubim priopćenjem u kojem poziva zemlje iz kojih stižu izbjeglice te zemlje u koje stižu da poduzmu mjere kako bi se zaustavio izbjeglički val. Najavljen je i zajednički sastanak ministara vanjskih poslova i ministara unutarnjih poslova kao i donošenje nove strategije doseljavanja koja bi trebala biti predstavljena do sredine svibnja.

Njemačka, Francuska, Italija i Slovačka zatražile su da Unija hitno pronađe djelotvorno rješenje, oblikuje koherentnu useljeničku politiku te povede veliku akciju razbijanja organiziranih kriminalnih skupina krijumčara ljudi. Oblikovanje zajedničke useljeničke politike veoma je teška zadaća. Zbog gospodarske krize, diljem Unije jačaju populističke i antiuseljeničke stranke, a raste i broj Europljana koji se protive dolasku stranaca iz drugih političkih, vjerskih i kulturnih podneblja.

EU je dosada useljeničku krizu promatrao kao prolazni sezonski događaj. Pustio je Italiju da se sama nosi s problemom, a kada Italija više nije mogla financirati svoju operaciju Mare nostrum, EU ju je zamijenio operacijom Triton, ali u mnogo skromnijem obliku. Rezultata nema, ilegalaca je sve više, i što je još gore, EU politički nije uspio smiriti ni jedno krizno žarište u svom susjedstvu. Dapače, otvaraju se i nova: sukobi u Jemenu i puškaranje između Sudana i Južnog Sudana. Po svemu sudeći ova će kriza trajati vrlo dugo i Europa konačno mora odlučiti što činiti!

I dok Bruxelles i svijet gledaju prema Libiji, na Sredozemlju se polako uspostavlja novi pomorski koridor ilegalaca: Turska – Grčka. Prošli tjedan trajektom je s otoka Lesbosa u Atenu prevezeno 400 ilegalnih useljenika jer na Lesbosu više nema slobodnih kapaciteta za prihvat. Za razliku od libijske obale koja je od talijanskog otoka Lampeduse udaljena oko 290 km, otok Lesbos je samo 5,4 km daleko od turske obale! I do njega se može i najobičnijim gumenjakom. Najizloženiji su sjevernoegejski otoci i Dodekanez, skupina od 12 većih i 150 manjih otoka, od kojih je ukupno 26 naseljeno. Dugu i razvedenu obalu turske vlasti teško mogu djelotvorno nadzirati, pa se sve veći broj Kurda, Sirijaca, Eritrejaca i Somalaca upravo ovdje pokušava dočepati Zapadne Europe. Broj ilegalaca dostigao je zabrinjavajuće brojke pa je grčka vlada od lokalnih vlasti zatražila da za smještaj izbjeglica na otocima državi stave na raspolaganje napuštene objekte, stadione i vojarne, jer u Ateni više nema mjesta. Vlada radikalne ljevice, što iz uvjerenja, a što zbog želje da sitno napakosti Bruxellesu, primjenjuje blažu politiku useljavanja, pa ilegalce u prihvatnim centrima drži tek nekoliko dana, a zatim ih pušta na slobodu neka pokušaju sreću dalje. Naime vlada Syrize dobro zna da ilegalci uopće ne žele ostati u Grčkoj, ona im je tek prva stanica, nego prije svega žele u Norvešku i Njemačku, onu Njemačku koja je tako nepopustljiva prema grčkom dugu.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a