Damir Matković: Zašto Skandinaviji EU nije toliko privlačan

Island je prva država u povijesti koja je usred pregovora odustala od članstva u Europskoj uniji.

Prošloga tjedna islandska vlada obavijestila je latvijsko predsjedništvo EU da Island odustaje od kandidature za članstvo i prekida pristupne pregovore. Island je tako postao prva država u povijesti koja je usred pregovora odustala od članstva.

Inače, zahtjev za punopravno članstvo Island je podnio 2009. Pregovori su počeli 2010., a do lipnja 2013., kada su suspendirani, ispregovarano je 11 od 33 poglavlja, odnosno 70 posto zakonodavstva usklađeno je s europskom pravnom stečevinom (Acquis communautaire).

Čini se da u Skandinaviji EU nije toliko privlačan kao u zemljama Balkana i europskog jugoistoka. Grenland je nakon referenduma 1984. izašao iz Europske ekonomske zajednice, prethodnice današnje Europske unije.

Grenland je sastavni dio Danske, a 1979. dobio je visok stupanj autonomije. U strahu da članstvo u EEZ ne naruši tradicionalni način života, a eksploatacija rudnih bogatstava i nafte ne uništi osjetljivu ravnotežu ekosustava, Grenlanđani su referendumom odlučili izaći iz EEZ-a. To je prva i jedina zemlja ili teritorij koja je izašla. Farski otoci, koji su također dio Danske, dobili su autonomiju 1948. i nikada nisu bili dio ni EEZ-a ni EU. Danska je, naime, u EEZ ušla 1972. Na Farskim otocima snažan je i pokret za neovisnost, ali teško je zamisliti kako bi samostalno mogla preživjeti država sa samo 40.000 stanovnika čija je jedina djelatnost ribarstvo. Da bi mogli normalno funkcionirati, Danska svake godine Farskim otocima doznačava pomoć od 500 milijuna kuna.

Norvežani su na dva referenduma, 1972. i 1994., dva puta odbili članstvo u EU. Istina, oba puta s veoma malom većinom. Protiv članstva na prvom je referendumu glasovalo 53,5 posto birača, a na drugom 52,5 posto.

I Švicarci su na referendumu 2001. sa 76,8 posto glasova "protiv" odbacili mogućnost da njihova zemlja postane članica EU.

Poseban su slučaj Kanalski otoci ili, kako ih još zovemo, anglo-normanski otoci. To je skupina od 7 otoka u La Mancheu s ukupno 160.000 stanovnika. Zemljopisno su bliži Francuskoj, ali pripadaju Engleskoj. Točnije rečeno, engleskoj kruni. Normani iz Normandijskog vojvodstva, a glavni grad tog vojvodstva bio je Rouen, 150 kilometara od Pariza, u 10. stoljeću osvojili su Kanalske otoke pa se oni i danas u Engleskoj u državnopravnom smislu smatraju sljednikom Normandijskog vojvodstva koje je ukinuto još 1469. kada je palo pod vlast francuskog kralja. Kanalski otoci ni danas nisu dio Ujedinjenog Kraljevstva, nego imaju imaju status posjeda engleske krune. A privatni posjed ne može biti dio Europske unije. Takav status idealan je za off-shore bankarsko poslovanje i razne mutne financijske djelatnosti, od izbjegavanja plaćanja poreza do pranja novca. Europska unija od Ujedinjenog Kraljevstva već dugo traži da blokira i ukine porezne oaze, ali Kraljevstvo redovito odgovara da je nemoćno, jer formalnopravno s anglo-normanskim otocima nema nikakve veze.
Inače, na otocima Jersey i Guersney gotovo polovina svih zaposlenih radi u financijskom sektoru.

Nekoliko je razloga zašto je Island odustao od članstva, ali najvažniji je ribarska politika. Island smatra da ribarska politika EU nije dobra i da je njihov sustav nadzora ribljeg fonda mnogo djelotvorniji, što potvrđuju i podacima. Recimo, bakalara, a islandski se smatra najboljim na svijetu, u vodama oko Islanda danas ima kao i 1967. Jedno se vrijeme bakalar, zbog prevelikog izlova, našao na rubu izumiranja, ali otkako je 1990. uveden sustav "individualnih prenosivih kvota", stanje se bitno popravilo. Ribe ima dovoljno, i Island se ne želi odreći sustava koji je pokazao odlične rezultate.

Ribarstvo i ribarska industrija veoma su važni za Island. Izvoz ribe i ribljih proizvoda čini 40 posto izvoznih prihoda i 12 posto BDP-a. Ribarstvo na Islandu nije sufinancirana djelatnost kao u Uniji, nego čista komercijalna djelatnost, bez ikakvih državnih potpora. A da toj djelatnosti na Islandu ide dobro pokazuje i podatak da mornar na ribarskom brodu ima godišnju plaću od 50.000 do 70.000 eura, a zapovjednik 250.000 eura.

Plaće jesu velike, ali ne treba zaboraviti da je to fizički iznimno težak posao!
Na sjevernom Atlantiku uvijek je hladno, vjetrovito i jako valovito. Bonaca ondje ne postoji. Usput rečeno, prema općem sudu sladokusaca, najbolji kitov odrezak na Islandu služi se u restoranu koji u glavnoj ulici u Reykjaviku drži jedan Hrvat iz Vrlike.

Drugi važan razlog je nacionalni ponos. Norveški Vikinzi su Island naselili potkraj 9. stoljeća, ali tisuću godina Island je uvijek bio pod tuđinskom vlasti. Neovisnost je Island stekao tek 1944.! A i to na brzinu, dok su u Kopenhagenu sjedili nacisti, pa Danska nije mogla reagirati. Islanđani silno cijene svoju neovisnost i nisu je spremni prepustiti ni Bruxellesu ni ikomu drugomu.

Islanđane ljuti i način pregovora. Jer to nisu pregovori dvaju ravnopravnih partnera, kao što su oni zamišljali, nego diktat Europske unije. Činovnici Unije zapovijedaju što vam je činiti, koje zakone promijeniti i kako. Vama ostaje samo mogućnost da iskamčite neku sitnu pogodnost. A i o njoj morate dogovarati sa svakom pojedinom članicom.

Budući da je BDP na Islandu mnogo viši od prosjeka Europske unije, Island bi bio neto uplatitelj u blagajnu Unije. Davao bi više nego što bi primao. I to komu? Onoj istoj Uniji koja Islandu nije htjela pomoći kada ga je 2008. pogodio slom bankarskog sustava i zemlja se preko noći našla na rubu bankrota.

Istina, za taj su slom najzaslužniji sami Islanđani. Banke su na Islandu privatizirane tek oko 2000. i tada se bankarskog sustava dočepala skupina od 30-ak lokalnih tajkuna kojima se jako dopalo špekulirati s novcem, a da pritom o financijskom tržištu i bankarstvu nisu znali gotovo ništa. Nedugo nakon sloma američke banke Lehman Brothers, kojim je i započela svjetska kriza, Island je pao kao prva žrtva globalne financijske krize. Bankarski sustav se preko noći jednostavno raspao. Europska unija tada Islandu nije pomogla ni s 1 eurom. I sada bi Island trebao postati dijelom tog društva?

Island su tada spasili MMF i nordijski susjedi. Poljska je bila jedina neskandinavska članica EU koja je Islandu ponudila pomoć: 200 milijuna dolara po vrlo povoljnim uvjetima. Možda i zato što se u posljednjih desetak godina na Island doselilo 10.000 Poljaka, i oni su danas ondje najbrojnija useljenička zajednica. Prema službenim podacima, stranci čine oko 9,5 posto stanovništva, a hrvatskih državljana koji žive i rade na Islandu ima 31. 

Ideja o ulasku u Europsku uniju zapravo na Islandu nikada nije bila jako popularna, ali nakon sloma bankarskog sustava i nakon što je islandska kruna izgubila 50 posto vrijednosti, vlada koalicije lijevog centra Johanne Sigurdardottir članstvo u EU vidjela je kao jedini pojas za spašavanje, a euro kao monetu koja će zamijeniti posustalu i onemoćalu krunu. Inače, jedno vrijeme razmišljalo se i o tome da se islandska kruna zamijeni kanadskim dolarom zbog kompatibilnosti dvaju gospodarstava.

Island je tako 2009. podnio molbu za članstvo, 2010. počeli su pregovori, ali kriza i nevolje u kojima su se našle zemlje koje imaju euro: Irska, Španjolska, Portugal, i posebno Grčka, ohladili su zanos za Europom.

Na izborima u travnju 2013. pobijedila je koalicija desnog centra i desnice, a novi premijer Sigmundur David Gunnlaugsson (r. 1975.) iz Stranke napretka (desni centar) još je u predizbornoj kampanji najavljivao da će prekinuti pregovore o članstvu u EU. Najprije je nova vlada u lipnju 2013. suspendirala pregovore i raspustila pregovaračku ekipu, a sada je pregovore definitivno prekinula.

Iako većina Islanđana podupire takvu odluku, četiri dana nakon objave prekida u Reykjaviku su, na poziv 4 oporbene stranke, u nedjelju 15. ožujka održani veliki prosvjedi. Oko 7.000 ljudi tražilo je nastavak pregovora s EU. Bio je to najveći javni prosvjed nakon onih u 2008. i 2009. u jeku gospodarske krize.

Oporba upozorava da je vladina odluka protuzakonita, jer ju nije izglasovao parlament. A nije ju izglasao zato što vladajuća koalicija nije mogla osigurati većinu. Naime, nekoliko zastupnika tražilo je da vlada raspiše referendum. Čelnici oporbe uputili su pismo Europskoj komisiji sa zamolbom da ostavi mogućnost da se pregovori nastave.

Iako još nije dostigao BDP iz vremena prije krize, Island brzim koracima grabi naprijed. Sa stopom nezaposlenosti od 3%, turizmom u punom procvatu, kućanstvima kojima su djelomično oproštena golema dugovanja za kupnju nekretnina, sređenim javnim financijama, proračun za 2014. trebao bi završiti viškom, stopom rasta od 2,6% u 2014., što je dvostruko više od prosjeka EU (1,3% u 2014.) Islandu, očito, EU sada ne treba. Ili, kako je to rekao ministar vanjskih poslova Gunnar Bragi Sveinsson: „Interesi Islanda bolje su zaštićeni ako je on izvan Europske unije.“

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a